12 Aug
PitchWise – prvi festival ženske umjetnosti BiH Septembar 6-11, 2007
PitchWise [piČvajzZ] - prvi festival ženske umjetnosti u BiH koji organizira Fondacija CURE, baziran je na ideji da transformirajuća snaga umjetnosti može pokrenuti pojedinku/ca da napravi potrebne promjene u vlastitom životu ali i okruženju.
Namijenjen je za sve osobe koje će umjesto očekivanja dramatične transformacije radije tražiti inspiraciju i snagu u procesu (kreiranja/nastajanja umjetnosti) a koji je sam po sebi nosilac promjene.
Drugi po redu PitchWise [piČvajzZ] održat će se od 6-12 septembra u Sarajevu i u mnoštvu dinamičnih događaja donosi brojne izložbe, kreativne radionice, predavanja, performanse, koncerte, ulične akcije i mnogo iznenađenja.
PitchWise [piČvajzZ] fest 2007, međunarodnog je karaktera u odnosu na prošlu godinu kada smo se fokusirale isključivo na Ex Yu regiju.
Prijave su već u toku i svei su dobrodošlei!
Ako želite donirati, učestvovati, volontirati i/ili dobiti više informacija o PitchWise [piČvajzZ] festu, molimo kontaktirajte nas putem maila: info@fondacijacure.org , pozovite naš ured + 387 33 228 369, i/ili posjetite sajt festivala http://www.pitchwise.fondacijacure.org
Jednom PitchWise, uvijek piČvajzZ!
Foundation CURE - Affirmative! / http://www.fondacijacure.org
Avde Jabučice 28/3 / 71 000 Sarajevo / Bosnia and Herzegovina
25 Aug
PitchWise - Izložbe - Najava
Program izložbi na ovogodišnjem PitchWiseu počinje 6., 7. i 8. septembra u galerijskim prostorima Historijskog muzeja BiH, So.be i Some Spacea.
Festivalski program se kreira kroz transformativnu energiju u pozitivne društvene promjene, istraživanjem i otkrivanjem novih identiteta, kao i poštivanjem postojećih. Rekonstrukcije identiteta dešavaju se kroz pozitivne društvene promjene, otvaranjem novih pitanja, pokušajem davanja mogućih rješenja i odgovora na društvena marginaliziranja i diskriminacije bazirane na osnovu spola i roda.
Program izložbi će obuhvatati različite refleksije aktualnih društvenih promjena i provociranja posjetilaca i posjetiteljica umjetničkim izrazima koji će ponekad biti vrlo interaktivni, bolni, suočavajući, kat-kad i agresivni.
Umjetnički izraz je uveličan umjetnicama koje već dva desetljeća grade aktivističku umjetničku scenu prepoznatljivu u cijelom svijetu kao što su The Guerilla Girls, Sanja Iveković, a tu je i novija, ne manje bitna, generacija umjetnica: Jelena Jelača, Maja Veselinović, Jelena Miletić, Miljana Babić, Armina Pilav, Sandra Dukić, Emina Kujundžić i mnoge/i druge/i koje/i će se igrati intervencijama u prostoru, novim medijima, umjetničkim instalacijama, fotografijama i različitim video izražajima.
Program PitchWise izložbi sadrži četiri posebna eventa od kojih će svaki za sebe otvarati jednu izložbenu cjelinu, a to su:
...
Program izložbi na ovogodišnjem PitchWiseu počinje 6., 7. i 8. septembra u galerijskim prostorima Historijskog muzeja BiH, So.be i Some Spacea.
Festivalski program se kreira kroz transformativnu energiju u pozitivne društvene promjene, istraživanjem i otkrivanjem novih identiteta, kao i poštivanjem postojećih. Rekonstrukcije identiteta dešavaju se kroz pozitivne društvene promjene, otvaranjem novih pitanja, pokušajem davanja mogućih rješenja i odgovora na društvena marginaliziranja i diskriminacije bazirane na osnovu spola i roda.
Program izložbi će obuhvatati različite refleksije aktualnih društvenih promjena i provociranja posjetilaca i posjetiteljica umjetničkim izrazima koji će ponekad biti vrlo interaktivni, bolni, suočavajući, kat-kad i agresivni.
Umjetnički izraz je uveličan umjetnicama koje već dva desetljeća grade aktivističku umjetničku scenu prepoznatljivu u cijelom svijetu kao što su The Guerilla Girls, Sanja Iveković, a tu je i novija, ne manje bitna, generacija umjetnica: Jelena Jelača, Maja Veselinović, Jelena Miletić, Miljana Babić, Armina Pilav, Sandra Dukić, Emina Kujundžić i mnoge/i druge/i koje/i će se igrati intervencijama u prostoru, novim medijima, umjetničkim instalacijama, fotografijama i različitim video izražajima.
Program PitchWise izložbi sadrži četiri posebna eventa od kojih će svaki za sebe otvarati jednu izložbenu cjelinu, a to su:
• Prezentacija projekta i izložba „Under Recycling" autorice Armine Pilav (BiH), veliki hol Historijskog Muzeja Bosne i Hercegovine. Konverzija industrijskog objekta u objekat kulture; Identifikacija napuštenih, neiskorištenih i djelimično korištenih zgrada u Sarajevu, Transformacija/reciklaža prostora. Otvorena participacija prisutnih u identificiranju drugih praznih prostora kao i diskusija o mogućnostima njihovog ponovog korištenja u odnosu na potrebe stanovnika/ca grada Sarajeva.
• Otvaranje DisplayRooma u So.bi na Univerzitetu arhitekture. Video radovi umjetnica i umjetnika, prikazivanje video radova u DisplayRoom-u, kao i mogućnost gledanja video radova u VideoRoom-u
• Otvaranje kolektivne izložbe umjetnica i umjetnika u galerijskim prostorima Historijskog Muzeja Bosne i Hercegovine
• Some Space (Prušćakova 11): radni, izložbeni prostor koji je dio nove transformacije i atmosfere, čine ga radovi nekoliko umjetnika/ca, gdje svako od njih na svoj način (ne)predstavlja društvo u kojem živi. Slijede ideju transformacije na individualnom i kolektivnom nivou, povezujući: rad-prostor-prolaznika/cu-grad-svakodnevnicu-vrijeme-trenutak…naš trenutak???? Multimedijalnu izložbu u Some Spaceu kreiraju: Vedrana Mijić (BiH), Jasna Čolić (BiH), Sabina Mešanović (BiH), Edin Vilić (BiH), IsaLotti: Who were you, Who are yo, Who do you want to be? (Njemačka), Nino Jaeger (Austrija), Dubravka Ostojić (Srbija), Danijel Garić (BiH), Tiana-alexis (Njemačka), Dijana Planinšek (BiH), Zvjezdan Živković (BiH).
Na festivalu će se predstaviti i grupa graffiti umjetnika/ica "Untouchable Rokaz". Njihove radove možete vidjeti na napuštenim, ruševnim zgradama koje na neki način postaju otvorene gradske galerije, kao i važan dio urbane kulture Sarajeva. Ove godine članovi/ice ove grupe DREAM83 i BUGZ36 predstavit će se na PitchWise festivalu zajedno sa drugim graffiti umjetnicima/ama: NEMONE, AORTA, REYES, KESY u bašti Muzeja.• Otvaranje DisplayRooma u So.bi na Univerzitetu arhitekture. Video radovi umjetnica i umjetnika, prikazivanje video radova u DisplayRoom-u, kao i mogućnost gledanja video radova u VideoRoom-u
• Otvaranje kolektivne izložbe umjetnica i umjetnika u galerijskim prostorima Historijskog Muzeja Bosne i Hercegovine
• Some Space (Prušćakova 11): radni, izložbeni prostor koji je dio nove transformacije i atmosfere, čine ga radovi nekoliko umjetnika/ca, gdje svako od njih na svoj način (ne)predstavlja društvo u kojem živi. Slijede ideju transformacije na individualnom i kolektivnom nivou, povezujući: rad-prostor-prolaznika/cu-grad-svakodnevnicu-vrijeme-trenutak…naš trenutak???? Multimedijalnu izložbu u Some Spaceu kreiraju: Vedrana Mijić (BiH), Jasna Čolić (BiH), Sabina Mešanović (BiH), Edin Vilić (BiH), IsaLotti: Who were you, Who are yo, Who do you want to be? (Njemačka), Nino Jaeger (Austrija), Dubravka Ostojić (Srbija), Danijel Garić (BiH), Tiana-alexis (Njemačka), Dijana Planinšek (BiH), Zvjezdan Živković (BiH).
...
02 Sep
Regionalni V-Day 2007/Regional V-Day 2007, 7.September @ BKCV-Day 2007 globalna kampanja za zaustavljanje nasilja nad Zenama i djevojcicama
_________________________________
Fondacija CURE ponosno najavljuje
REGIONALNI V-DAY SARAJEVO 2007
i izvedbu
Vagininih Monologa
Autorice Eve Ensler
7 septembar, 2007
u 20:30
Bosanski kulturni centar Sarajevo
Branilaca Sarajeva 24
karte su u prodaji od 1.09.2007
danijela@fondacijacure.org ili 061 257 013
sav novac od karata ide u fond za gradjenje Prvog multimedijalnog centra za zene i djevojcice u sarajevu
"Očaravajuće, duhovito i skoro nepodnošljivo dirljivo…u isto vrijeme umjetničko djelo i dio kulturne istorije, poezija i polemika, performans, melem i blagoslov"—Variety
"Ensler konačno postiže nešto izuzetno" —Chicago Tribune
"Vjerovatno jedna od najvažnijih predstava političkog teatra u posljednjoj dekadi …"-The New York Times
V‑Day je globalni pokret za zaustavljanje nasilja nad ženama i djevojčicama u svijetu.
više informacija o v-day na www.vday.org
V-Day Sarajevo podržali: Mama Cash, KVINNA Till kvinna, GTZ, Bosanski Kulturni centar, CURE
...
_________________________________
Fondacija CURE ponosno najavljuje
REGIONALNI V-DAY SARAJEVO 2007
i izvedbu
Vagininih Monologa
Autorice Eve Ensler
7 septembar, 2007
u 20:30
Bosanski kulturni centar Sarajevo
Branilaca Sarajeva 24
karte su u prodaji od 1.09.2007
danijela@fondacijacure.org ili 061 257 013
sav novac od karata ide u fond za gradjenje Prvog multimedijalnog centra za zene i djevojcice u sarajevu
"Očaravajuće, duhovito i skoro nepodnošljivo dirljivo…u isto vrijeme umjetničko djelo i dio kulturne istorije, poezija i polemika, performans, melem i blagoslov"—Variety
"Ensler konačno postiže nešto izuzetno" —Chicago Tribune
"Vjerovatno jedna od najvažnijih predstava političkog teatra u posljednjoj dekadi …"-The New York Times
V‑Day je globalni pokret za zaustavljanje nasilja nad ženama i djevojčicama u svijetu.
više informacija o v-day na www.vday.org
V-Day Sarajevo podržali: Mama Cash, KVINNA Till kvinna, GTZ, Bosanski Kulturni centar, CURE
...
04 Sep
PITCHWISE 2007 - INFO O UMJETNICAMA
...
Maja Bajević
Rođena je 20. aprila 1967. godine u Sarajevu. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti Sarajevo – Odsjek za grafički dizajn. 1989. godine odlazi u Francusku kao stipendistica francuske vlade. Magistrirala je na Ecole Nationale Superieure des Beaux Arts de Paris – ENSBA, Odsjek za multimediju, uz posebne čestitke žirija studija. Izlagala je na desetinama samostalnih i kolektivnih izložbi u Albaniji, BiH, Engleskoj, Francuskoj, Italiji, Sloveniji, Srbiji, Španiji, Švedskoj. Brojna izlaganja i izložbe uključuju 50. venecijansko bijenale, Bijenale u Valenciji, Bijenale u Istanbulu. Realizirala je umjetnički web projekat 'I Whish I was Born in a Hollywood Movie' (Dia Art Foundation, New York). Svojim videoartima i performansima prisutna je u svjetskim galerijama i bibliografijama. Radi kao gošća-predavačica na post-diplomskom studiju IUAV u Veneciji (Universita luav di Venezia). Živi i radi u Parizu. Na festivalu PitchWise 2007 biće prikazan rad 'Women at Work', produkcija SCCA - Pro.ba (so.ba, Arhitektonski fakultet Sarajevo i Historijski muzej BiH).
Leila Čmajčanin
Rođena 28. 08. 1981. u Sarajevu, gdje je završila Srednju školu primjenjenih umjetnosti. Studirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u klasi profesora Halila Tikveše na odsjeku grafika. Od 2005. do 2007. godine, članica je Vizionarskog Društva, a 2007. postaje članicom Udruženja likovnih umjetnika i umjetnica BiH. Kroz umjetnost istražuje Identitet. Kreiranjem virtualnog i u odjeći mitološkog, rezbarenjem autoportreta grubim grafičarskim potezima, postavljanjem pitanja i istovremenim davanjem 100 mogućih odgovora, neposjedovanjem ličnih dokumenata, ona istražuje historijski i nacionalni, uništava i ponovo stvara sopstveni, pokušava pronaći tačku na kojoj završava pojedinačni, a počinje kolektivni, te vješto izbjegava zakonom i aktuelnim sistemom nametnuti Identitet. Do sada je izlagala u Sarajevu (Galerija Tautologija, Zemaljski muzej BiH, Kuršumli medresa, Collegium Artisticum, Barake), Banjaluci (Muzej savremene umjetnosti), Beogradu (Kontekst galerija), Berlinu (Nord Gallery), Tokiju (Asahi Art Square Gallery), New Yorku (White Box Gallery), Štutgartu (Künstlerhaus Sttutgart), Regensburgu (Graz Kunstverein) i Amsterdamu (Go Gallery).
Sandra Dukić
Rođena je 09. februara 1980. godine u Rijeci. Završila je Likovnu akademiju, Odsjek za grafički dizajn, u klasi profesora Branka Miljuša. Od 2006. aktivna je članica organizacije umjetnika/ca Protok. Učestvovala je na likovnim kolonijama, radila kao asistentica kostimografu na predstavi «Jeli bilo kneževe večere», u Narodnom pozorištu Republike Srpske. Izlagala je na desetak grupnih izložbi u BiH. Finalistica je za godišnju nagradu za mlade umjetnike i umjetnice iz BiH Zvono, Muzej savremene umjetnosti, Banjaluka. Zanimljiv rad Sandre Dukić je ciklus 'Savjeti' koji se bavi položajem žene u današnjoj porodici unutar snažnih patrijarhalnih društvenih konstrukcija i vrijednosti.
Anna Ehrlemark
Švedska studentica Slavistike koja posljednje četiri godine živi u Ljubljani. Tamo je radila kao volonterka u društvu mladih DRMK (Društvo za razvoj mladinske kulture), u omladinskom centru PUM (Projektno udruženje za mlade), u kulturnoj organizaciji KUD Mreža i u Centru za mlade Menza, sve to u sklopu autonomnog kulturnog centra Metelkova mesto. Završila je kurs kreativnog pisanja i vođenja radionica na posebnoj vrsti švedske obrazovne ustanove s težištem na ličnom razvoju, grupnim diskusijama i nezavisnom radu. Vodila je kreativnu Školu pisanja u Uppsali u Centru za mlade Genomfarten (2004.) i u Ljubljani (PUM, 2003. i Menza pri Koritu, 2006.). Također je bila glavna organizatorica serije radionica i izložbi za mlade pod nazivom Kulturna Tržnica (proljeće, 2005.) u Menzi pri Koritu. Ilustrira te crta stripove. Bila je urednica antologije mladih neafirmisanih strip-crtača/ica (Strip Rovte, 2003), nekoliko fanzina, te je izdala i uredila knjigu intervjua pod nazivom 'You got to have a J-O-B'. Svo to vrijeme surađuje sa Komikazama. U sklopu festivala Pitchwise 2007. će biti izloženi radovi više komikaze autorica i autora i održana radionica. Više o Anni na www.jedinstvo.hr/komikaze
The Guerrilla Girls
Legendarne Guerrilla Girls, feministička grupa umjetnica koje se protiv diskriminacije bore činjenicama, humorom i lažnim krznom još od 1985. godine.
Guerrilla Girls začetnice su jedinstvene kombinacije sadržaja, teksta i britkih grafika koje predstavljaju feministička stajališta na otkačen i humorističan način. Namjera je da se komičnim zaokretom privuče što više audijencije koja se inicijalno ne slaže sa pogledima GGs-a te da o njima preciznije promisli. Više od dvije dekade stotine žena, članica i aktivistkinja GG, rade zajedno producirajući postere, billboarde, javne akcije sa gorila maskama i druge projekte promovirajući feminizam i odavajući počast umjetnicama kojih u elaboracijama istorija umjetnosti gotovo da nema ili se jedva spominju. Više o GG i njihovim radovima na stranici: http://www.guerillagirls.com.
Sanja Iveković
Rođena je 1949. godine u Zagrebu, diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Izlagala je na mnogim grupnim izložbama u zemlji i inozemstvu (Paris Bienale, Sao Paolo Bienale, Manifesta, Liverpool Bienale, Dokumenta8 i 11 i druge), a veće retrospektivne izložbe imala je u Innsbrucku, Berlinu, Koelnu i Geotheburgu. Video radovima i video instalacijama sudjeluje na brojnim međunarodnim video festivalima (Ljubljana, Berlin, Geneve, Los Angeles, Locarno, Tokyo, Paris i drugi). Nekoliko puta (1979.,1990.,1994.) je bila stipendistica kanadske vlade za gostujuće strane umjetnice i umjetnike, a 1994. je bila dobitnica američke stipendije «Arts Link». 2004. je nominirana za međunarodnu nagradu Blue Orange Art prize. 2005. je boravila u Berlinu kao dobitnica DAAD stipendije njemačke vlade. Uz umjetničku aktivnost bavi se ženskim aktivizmom te je osnivačica i članica ženskih nevladinih udruga Centar za ženske studije i Ženski umjetnički centar - Elektra. 2000. je bila organizatorica Međunarodnog foruma za feminističku umjetnost i teoriju koji se održao u Dubrovniku pod naslovom co.operation. Od 1995. do 1998. je predavala suvremenu žensku umjetničku praksu u Centru za ženske studije u Zagrebu. Živi i radi u Berlinu i Zagrebu. Na festivalu PitchWise biće prikazan video rad 'Osobni rezovi' (1982.) (so.ba, Arhitektonski fakultet Sarajevo i Historijski muzej BiH) i dokumentarni film 'Borovi i jele' (2002.) (Historijski muzej BiH).
Jelena Jelača 
Rođena je 20. 1973. u Beogradu. Diplomirala je na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu 1998. godine u klasi profesora Radomira Reljića. Iste godine upisala je post-diplomske studije iz oblasti proširenih medija. Magistrirala je 2000. godine i iste godine postala članica ULUS-a. Kolektivno izlaže od 1994. godine. Izlagala je na brojnim samostalnim i kolektivnim izložbama. Na festivalu PitchWise 2007. predstavit će animirane terakote i crteže pod nazivom 'Gender Studies', te video rad 'U ogledalu'. Više o Jeleni na www.jelenajelaca.com.
Katja Kobolt
Završila je doktorsku tezu na temu 'Ženska literatura i kulturne memorije u post-jugoslavenskim ratovima' (Minhen 2006.). Od 2000. godine aktivna je kulturna producentica i publicistkinja. Trenutno je jedna od kuratorica i producentica na Internacionalnom festivalu moderne umjetnosti – City of Woman, Ljubljana. Živi i radi u Ljubljani.
Na programu izlozbi predstavit ce Projekat WarMarkt (ARTIST 1234, Slovenija/Njemacka). Vise o projektu na www.warmarkt.com
Komikaze
Komikaze su banda zlikovaca koja uznemiruje javnost svojim nastupima, provocirajući svakim svojim pojavljivanjem. Ovaj vid suptilne anarhije usmjeren je na preispitivanje načina gledanja. Želja nam je iskopati staklene oči navike i vlastitim primjerom pokazati kako svatko sasvim dobro vidi i vlastitim očima. Budući da su nam ciljevi brutalni i bizarni, usmjerili smo oštrice svojih noževa na polje slobodnog umjetničkog izraza kako bi spriječili nevine ljudske žrtve. Na festivalu PitchWise 2007., Komikaze predstavljaju radove nekoliko komikaza autorica i autora. Više infosa o Komikazama možete potražiti na stranici: http://www.jedinstvo.hr/komikaze.
Emina Kujundžić
Rođena je 8. oktobra 1980. godine u Kairu. Završila je Umjetničku školu, Sarajevo te diplomirala na Likovnoj akademiji, u Sarajevu – Odsjek slikarstvo. Trenutno je angažirana u produkciju pro.ba. Živi i radi u Sarajevu. Više o Emini i njenim radovima na www.emina.ba.
Aprilija Lužar
Rođena je u Ljubljani. Studirala je na Likovnoj akademiji u Sarajevu, te na Likovnoj akademiji u Ljubljani (Univerzitet Edvarda Kardelja), gdje je diplomirala i magistrirala na Odsjeku za slikarstvo. Angažirana je kao slikarica, preformerica i multimedijalna umjetnica. Članica je Unije slovenačkih likovnih umjetnika i umjetnica od 1988. U svojim multimedijalnim projektima ispituje i analizira poziciju aktivistkinje, status žena u društvu, kulturi i politici. Od 1987. godine surađuje sa brojnim nevladinim organizacijama, ženskim centrima u Sloveniji i dalje kao umjetnica-aktivistica. Njena umjetnička ekspresija portreira realizam, apstrakciju u visokom modernističkom stilu, umjetnost performansa i multimedijalnih projekata kao što su ŽENSKI TAXI-WATTA. Svoje radove je predstavljala i izvodila na brojnim festivalima i izložbama u zemlji i inozemstvu. Dobitnica je mnogih nagrada, među kojima su: Prva nagrada za slikanje, USFAA, Slovenija (2004.), Dobitnica V-Day Internacionalnog konkursa, New York (STOP RAPE) sa umjetničkim projektom 'ŽENSKI TAXI–WATTA'.
Jelena Miletić
Rođena je 1975. godine u Zaječaru. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Beogradu na Odeljenju za istoriju umetnosti. Trenutno je na postdiplomskim Rodnim studijama u Novom Sadu. Učestvovala je na umjetničkim projektima „Slike tranzicije" i „Javna tajna" u organizaciji Kulturnog centra „Rex", kao i na brojnim panelima i seminarima u Hrvatskoj (2004.), Sloveniji (2004.), BiH (2006.). Aktiviskinja je „Žene u crnom protiv rata". Katalog izložbi: 2002-„Senzualno i privlačno", Muzej savremene umetnosti u Beogradu, 2003. -„Javna tajna", Kulturni centar „Rex"u Beogradu, 2006. - „Odbrana prirode" 12. Bienale vizuelnih umetnosti u Pančevu. Na PW programu izložbi predstavljen je rad/reklama 'Začin C - iz socijalističkog perioda SFRJ'. Poruka rada je vizuelna i feministička, a ispod reklame stoji natpis "product by feminist lesbian from Jugoslavia".
Ema Nikolić
Diplomirana slikarka i profesorka likovne kulture u Lapovu, korisnica Lambde - Centar za promociju i unapređenje Queer kulture, gde je učestvovala (i učestvuje) u Kreativnim radionicama. Sa djecom iz škole pravi čudo i tako osvajaju izložbeni prostor u 'Dječijem kulturnom centru', u Beogradu. Završila je baletsku školu "Luj Davico" - Beograd. Nakon završenog studija radi kao volonterka u "Narodnom muzeju-Kragujevac". Na festivalu PitchWise predstavit će umjetničke instalacije.
Renata Poljak
Rođena je 1974. u Splitu. Diplomirala je vizuelne umjetnosti i pohađala post-diplomske studije gdje je magistrirala na umjetničkoj akademiji E.R.B.A.N. , Nantes, Francuska. Bila je stipendistica brojnih programa, među kojima, su San Francisco Art Institute, USA, i the Artist in Residency, Vienna, Museum Quartier, 2004. Dobitnica je mnogih nagrada, među kojima su: BalkanBlackBox, festival fur film und kultur aus sudosteuropa, Best Short Film, Berlin; Sedmi mediteranski festival dokumentarnog filma, Široki Brijeg, BiH; Nagrada publike, Balkan Video Federation, Beograd; Godišnja nagrada ženskog umjetničkog centra Elektra, Zagreb...Izlagala je kolektivno i samostalno u Austriji, Francuskoj, Hrvatskoj, Italiji, Poljskoj, Švedskoj, Švicarskoj, USA.. Na festivalu PitchWise 2007 biće prikazana dva video rada Renate Poljak 'Great Expectations' i 'I, Housewife' (so.ba, Arhitektonski fakultet Sarajevo i Historijski muzej BiH).
Aleksandra Popović
Aleksandra Popović je rođena 1981. god u Kruševcu, Srbija. Diplomirala je na Akademiji umjetnosti BK u Beogradu, smjer Umjetnička fotografija. Imala je dvije samostalne izložbe: Artget, (Beograd, 2006. god) i Umetnička galerija (Kruševac, 2007.god). Dobitnica je druge nagrade na Oktobarskom salonu 2004. god. Učestvovala je na više grupnih izložbi i workshopova u zemlji i inostranstvu. Predstavnica je najmlađe generacije umjetnica i umjetnika na kruševačkoj umjetničkoj sceni. Na izložbi PitchWise 2007. prezentirane su njene fotografije, fragmenti, dešavanja 'PitchWise 2006'.
Irfan Redžović
Rođen je 28. aprila 1977. godine u Sarajevu. Diplomirao je dokumentarnu fotografiju na The Cambridge Center for Adult Education, Cambridge, MA. Angažiran je kao fotograf u magazinima Dani i Gracija. Na izložbi PitchWise 2007. predstavlja serijal fotografija nastalih na prošlogodišnjem PitchWiseu.
Iva Simičić
Rođena je 18. septembra 1974. godine u Sarajevu. Magistrica lijepih umjetnosti (Yale University School of Art, New Haven, CT, USA) i akademska slikarica i grafičarka (College of the Architecture and the Arts, University of Illinois at Chicago, Chicago, IL, USA ). Dobitnica brojnih nagrada i stipendija među kojima su: 2004 Jacob K. Javits Fellowship Award in Studio Arts, Robert Schoelkopf Memorial Traveling Fellowship, Yale University Scholarship, 2003 Yale University Scholarship, 2000 The Illinois Art Council Artist Fellowship Award In Visual Arts. Članica je akademskog društva National Society of Phi Kappa Phi. Upisana na dekanovu listu najboljih studentica i studenata College of the Architecture and the Arts, University of Illinois at Chicago. Izlagala na brojnim kolektivnim izložbama u BiH, Hrvatskoj, USA, te učestvovala i surađivala na brojnim umjetničkim projektima. Na festivalu PitchWise 2007., predstavlja se video radom 'DiviNacija' (so.ba, Arhitektonski fakultet Sarajevo).
Tina Smrekar
Magistrirala je fotografiju na Akademiji vizualnih umjetnosti u Lajpcigu, nakon završenog studija dizajna na Akademiji lijepih umjetnosti u Ljubljani. Bavi se fotografijom, videom, instalacijom i istraživačkim projektima, kao i performansima. Izlagala je širom Evrope i dobitnica je nekoliko stipendija među kojima je i DAAD (Deutscher Akademischer Austauschdienst), KulturKontakt Austria and Bauhaus Dessau. Živi i radi u Ljubljani. Na programu izložbi predstavit će Projekat WarMarkt (ARTIST 1234, Slovenija/Njemacka). Više o projektu na www.warmarkt.com.
Ksenija Turčić
Rođena je 6. februara 1963. godine u Zagrebu. Nakon završene Škole za primjenjenu umjetnost u Zagrebu, diplomirala je slikarstvo 1987.god. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Ferdinanda Kulmera. U Comu, 1995., završila je Corso Superiore di Arte Visiva u organizaciji Fondazione Antonio Ratti, pod vodstvom Josepha Kosutha. Izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Dobitnica je više studijskih boravaka u inozemstvu i nagrada među kojima su : XX Salon mladih, Zagreb (1988.); International Competition Artist Against Hostility to Foreigners, Graz (1993.); Festival Art in Mainz Award, Mainz (1999.); 6. zagorski salon, Krapina (2000.); Godišnja Vjesnikova nagrada Josip Račić, Zagreb (2001.). Živi i radi u Zagrebu. Na festivalu PitchWise 2007 biće prikazana dva video rada Ksenije Turčić 'SMS' i 'Ja volim sebe' (so.ba, Arhitektonski fakultet Sarajevo i Historijski muzej BiH).
Maja Veselinović
Živi u Beogradu. Bavi se stripom, ilustracijom i dizajnom. Završila je Višu školu likovnih i primenjenih umetnosti, Odsek za nastavnika i nastavnicu likovne kulture. Trenutno je studentica Fakulteta za dizajn, u Beogradu, Odsek za grafički dizajn. Stripove i ilustracije objavljuje u ilustrovanim časopisima i specijaliziranim strip revijama u zemlji i inostranstvu: (Vreme (SR), Pančevac (SR), Internazionale (IT), Stripburger (SI), Madburger (SI), Hardcomics (RO), InguineMah!gazine (IT), Komikze (CRO), itd. Najviše voli da crta mačke, ali i zečevi su joj među omiljenim temama. Dobila je mnogo nagrada, uglavnom za mačke. Izlagala je na brojnim samostalnim i kolektivnim izložbama u Hrvatskoj, Italiji, Makedoniji, Sloveniji, Srbiji, Švajcarskoj, itd. Petkom je na Strip radionici Šlic. Ostalim danima na pilates i joga časovima. Takođe, veoma uspješno uzgaja kaktuse. Na izložbi PitchWise 2007., predstavit će nekoliko svojih strip ciklusa. Više o Maji na: www.majaveselinovic.com.
Dejan Vladić
Amaterskom fotografijom se bavi 3-4 godine. Radovi su nastali kao istraživački proces sa otvorenim ishodom. Pokušaj da se figuriše ljudsko iskustvo, ispitujući načine na koje se strukturiše zajednica i kako individualne priče, iskustva i motivi kreiraju činjenice i proizvode predstavu o stvarnosti. Radovi pokazuju obične ljude, a za ovu izložbu je spremio uglavnom portrete žena, različitih rasploženja, identiteta, slikane u različitim raspoloženjima i ambijentima...
Sonja Vuk
Završila je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu; Akademiju likovnih umjetnosti i umjetničkog obrazovanja u Tilburgu, Nizozemska te post-diplomski studij na istoj (NUFFIC stipendija);Tečaj scenarija, režije, snimanja i montaže te Tečaj dokumentarnog filma u organizaciji Kino Kluba Zagreb i Školu medijske kulture (specijalizirana radionica montaže i radionica za postprodukciju tona te radiofoniju) u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza. Izlagala na brojnim samostalnim i grupnim izložbama u Hrvatskoj, Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj, Grčkoj, Islandu, Estoniji, SADu, Velikoj Britaniji, Švedskoj, Nizozemskoj, Poljskoj, Argentini, Meksiku, Italiji, Indiji, Japanu, Jordanu i Turskoj. Dobitnica je otkupne nagrade Sveučilišne biblioteke na 21. salonu mladih, Zagreb i dobitnica jednakovrijedne nagrade na IX. Triennalu kiparstva, Zagreb. Bavi se instalacijama, video-umjetnošću, performansima i web-projektima. Radovi u zbirkama – Sveučilišna biblioteka (fundus crteža), Zagreb, Hrvatska; Institut za suvremenu umjetnost, Dunaujvaros, Mađarska; International Museum of Women, San Francisco, SAD, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, Hrvatska. Na festivalu PitchWise 2007 biće prikazan video rad 'Cosmoclub' (so.ba, Arhitektonski fakultet Sarajevo).
Lana Zdravković
Diplomirala je na Odsjeku za komparativnu književnost i teoriju književnosti (Univerzitet u Beogradu). Studentica Post-diplomskih studija filozofije i sociologije na Naučno-istraživačkom centru slovenačke Akademije nauka i umjetnosti i na Fakultetu filozofije u Ljubljani. Područja akademskog interesovanja: nacija država, nacionalizam, idologija, migracije, psihoanaliza, društvena nejednakopravnost, politički angažman.. Asistentica je na Mirovnom institutu za suvremene društvene i političke studije, u Ljubljani. Surađivala je i objavljivala u brojnim magazinima kao što su Večer, Dialogi, Krtača itd. Autorica, performerica i kreatorica brenda Kitch, Instituta za umjetnost i produkciju. Područja interesovanja: neoliberalizam i ekonomizacija umjetnosti, politički performansi, pornografija i umjetnost, trash art. Živi i radi u Ljubljani. Na izložbi PitchWise 2007. predstavlja video rad On Her Pleasure. Više o Lani i njenom radu na: www.kitch.org.
...
06 Sep
Akademski program - Žene u kulturnoj politici: Milena Dragičević-Šešić, Jasmina Husanović, Historijski muzej BiH, Utorak, 11. septembar, 14.00 – 15.00Jasmina Husanović
Docentica iz oblasti kulturalnih studija i prodekanka za naučno-istraživački rad pri Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli. Doktorirala je na temu "Preizlijevanje političke zajednice i emancipativna politika: ogledi o Bosni" pri Odsjeku međunarodne politike Univerziteta u Walesu, Velika Britanija. Njeni istraživački interesi tiču se pitanja politike/kulture i zajedništva na stjecištima političke filozofije, sociologije i kulturalnih studija, promatranih kroz 'bosansku' optiku, naročito s obzirom na emancipatorne političke prakse u polju umjetnosti i kulturne produkcije. Objavila je brojne radove u domaćim i inostranim časopisima i zbornicima, poput : "'In Search of Agency': Reading practices of resistance to old/new biopolitics of sovereignty in Bosnia", u knjizi Sovereign Lives. Grammars of Power in an Era of Globalisation (New York: Routeledge, 2004), "New Politics and the Sphere of Cultural Production in Bosnia", u knjizi Dayton and Beyond: Perspectives on the Future of Bosnia and Herzegovina, (Baden-Baden: Nomos, 2004), te "At the Interstices of Past, Present, and Future: Politics of Witnessing in Bosnia and Cultural-Artistic Practices of Traversal" in u knjizi Leap Into the City. Cultural Positions, Political Conditions (New York: DAP, 2006). Urednica je zbornika "Na tragu novih politika: Kultura i obrazovanje u Bosni i Hercegovini" (Tuzla: Centar Grad i Asocijacija B&H: 2006) koji je rezultat dugogodišnjeg timskog istraživačkog projekta grupe umjetnika/ca i istraživača/ica u zemlji. Aktivna je u raznim građanskim incijativama u zemlji i regionu dugi niz godina, te kao predsjednica Centra za istraživački, stvaralački i građanski angažman "Grad", i kao povremena predavačica na magistarskom programu iz rodnih studija pri CIPS-u Univerziteta u Sarajevu.
...
Docentica iz oblasti kulturalnih studija i prodekanka za naučno-istraživački rad pri Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli. Doktorirala je na temu "Preizlijevanje političke zajednice i emancipativna politika: ogledi o Bosni" pri Odsjeku međunarodne politike Univerziteta u Walesu, Velika Britanija. Njeni istraživački interesi tiču se pitanja politike/kulture i zajedništva na stjecištima političke filozofije, sociologije i kulturalnih studija, promatranih kroz 'bosansku' optiku, naročito s obzirom na emancipatorne političke prakse u polju umjetnosti i kulturne produkcije. Objavila je brojne radove u domaćim i inostranim časopisima i zbornicima, poput : "'In Search of Agency': Reading practices of resistance to old/new biopolitics of sovereignty in Bosnia", u knjizi Sovereign Lives. Grammars of Power in an Era of Globalisation (New York: Routeledge, 2004), "New Politics and the Sphere of Cultural Production in Bosnia", u knjizi Dayton and Beyond: Perspectives on the Future of Bosnia and Herzegovina, (Baden-Baden: Nomos, 2004), te "At the Interstices of Past, Present, and Future: Politics of Witnessing in Bosnia and Cultural-Artistic Practices of Traversal" in u knjizi Leap Into the City. Cultural Positions, Political Conditions (New York: DAP, 2006). Urednica je zbornika "Na tragu novih politika: Kultura i obrazovanje u Bosni i Hercegovini" (Tuzla: Centar Grad i Asocijacija B&H: 2006) koji je rezultat dugogodišnjeg timskog istraživačkog projekta grupe umjetnika/ca i istraživača/ica u zemlji. Aktivna je u raznim građanskim incijativama u zemlji i regionu dugi niz godina, te kao predsjednica Centra za istraživački, stvaralački i građanski angažman "Grad", i kao povremena predavačica na magistarskom programu iz rodnih studija pri CIPS-u Univerziteta u Sarajevu.
...
17 Sep
17 Sep
PitchWise 2007 fotke by Tea Hvalahttp://www.fondacijacure.org/bs/index_show_photos.php?title=PitchWise%202007%20by%20Tea%20Hvala...
17 Sep
PitchWise 2007 photo by Anya Hart Dykehttp://www.facebook.com/album
17 Sep
PitchWise 2007 fotke by Jasmina Stevanović http://pitchwise.fondacijacure.org/bs/index_show_photos.php?title=PitchWise%202007%20by%20Jasmina%20Stevanovic...
19 Sep
PitchWise strikes again with...STINK MITT
[electro-disco hip-hop funk (can)]
DJ B-ILLA
[dnb experimental (bih)]
Srijeda, 26.09 @ 22.00 / club BOCK / upad 5 KM
Pravo iz Vankuvera (CAN), rusilachkim electro- trash-hop napadom mjenjaju izgled pop muzike zauvijek. Ovakav pristup obezbijedio im je snazno odobravanje od muzicke kritike u Evropi i Sjevernoj Americi. Za vrlo kratko vrijeme, Stink Mitt su stekle kredibilitet u muzickim krugovima, djeleci binu sa Peaches, Gossip i Vitalic. Svojim nevjerovatno razdraganim stilom oblacenja vas mame da i vi pokazete svoju smjelost i navucete prahistorijske lateks helanke s pocetka 80-tih! Prljavo, dinamicno i zestoko, Stink Mitt odusevljavaju ocarane mase od San Franciska, New York-a pa sve do Berlina.
http://www.myspace.com/stinkmitt
U toku ovogodisnje evropske turneje, Stink Mitt ce vas zabavljati 26.09.07 u klubu BOCK, @ 22:00h jer vi to zaista zelite.
Ovom prilikom ce vas poharati i DJ B-ILLA (BiH) svojim eksperimentalnim dnb kreacijama
http://www.myspace.com/billadnb
Upad 5 KM.
...
[electro-disco hip-hop funk (can)]
DJ B-ILLA
[dnb experimental (bih)]
Srijeda, 26.09 @ 22.00 / club BOCK / upad 5 KM
Pravo iz Vankuvera (CAN), rusilachkim electro- trash-hop napadom mjenjaju izgled pop muzike zauvijek. Ovakav pristup obezbijedio im je snazno odobravanje od muzicke kritike u Evropi i Sjevernoj Americi. Za vrlo kratko vrijeme, Stink Mitt su stekle kredibilitet u muzickim krugovima, djeleci binu sa Peaches, Gossip i Vitalic. Svojim nevjerovatno razdraganim stilom oblacenja vas mame da i vi pokazete svoju smjelost i navucete prahistorijske lateks helanke s pocetka 80-tih! Prljavo, dinamicno i zestoko, Stink Mitt odusevljavaju ocarane mase od San Franciska, New York-a pa sve do Berlina.
http://www.myspace.com/stinkmitt
U toku ovogodisnje evropske turneje, Stink Mitt ce vas zabavljati 26.09.07 u klubu BOCK, @ 22:00h jer vi to zaista zelite.
Ovom prilikom ce vas poharati i DJ B-ILLA (BiH) svojim eksperimentalnim dnb kreacijama
http://www.myspace.com/billadnb
Upad 5 KM.
...
23 Sep
manifest slobodne kultureNamjera pokreta Free Culture je izgraditi participativnu strukturu društva i kulture s “bottom-up” pristupom, umjesto zatvorene, vlasničke strukture s pristupom “top-down”. Putem demokratizirajuće snage digitalne tehnologije i interneta, danas smo u mogućnosti sredstva kreacije i distribucije, komunikacije i suradnje, poduke i učenja staviti u ruke običnog čovjeka – a sa istinski aktivnim, povezanim, informiranim građanima, nepravda i opresija će postupno ali zasigurno nestati sa lica Zemlje.
Mi vjerujemo kako kultura treba predstavljati dvosmjernu aktivnost koja će naglasak stavljati na participaciju u kreativnosti, umjesto na puku potrošnju. Mi se ne zadovoljavamo pasivnim sjedenjem na jednom kraju jednosmjerne medijske katodne cijevi. Sa internetom i drugim pogodnostima, tehnologija omogućuje stvaranje nove paradigme kreativnosti, takve gdje svaki pojedinac može biti umjetnik i gdje svako može biti uspješan, ne na osnovi svojih društvenih veza, već na osnovi vlastite vrijednosti.
Mi ne želimo prihvatiti budućnost digitalnog feudalizma u kome ne postajemo vlasnici proizvoda koje kupujemo, već nam se samo omogućava njihova ograničena upotreba onoliko dugo koliko plaćamo rentu. Moramo zaustaviti i preusmjeriti trenutnu radikalnu ekspanziju prava intelektualne svojine, koja prijeti da dostigne tačku s koje će nesmetano ugrožavati sva druga prava pojedinca i društva.
Sloboda stvaranja na osnovi prošlog iskustva je neophodna kako bi se kreativnost i inovacija nesputano razvijali. Mi ćemo koristiti i promovirati naše kulturno nasljeđe u javnom domenu. Mi ćemo stvarati, dijeliti, adaptirati i promovirati otvoreni sadržaj. Mi ćemo slušati besplatnu muziku, posmatrati besplatna umjetnička djela, gledati besplatni film i čitati besplatne knjige. Istovremeno, mi ćemo nuditi svoj doprinos, diskutovati, komentarisati, kritikovati, nuditi poboljšanja, improvizirati, remiksovati, mutirati i dodavati čak i više sastojaka u takvu smjesu od slobodne kulture.
Mi ćemo svakome pomoći da shvati vrijednost našeg kulturnog bogatstva, promovirajući besplatan softver i “open-source” model. Mi ćemo pružiti otpor represivnom zakonodavstvu koje ugrožava naše građanske slobode i ometa inovaciju. Mi se protivimo sredstvima za nadzor ugrađenim u hardver-opremu koja onemogućuju korisnicima opreme kontrolu nad njihovim vlastitim uređajima i njihovim vlastitim podacima.
Mi nećemo dozvoliti industriji kulturnih sadržaja da ustrajava na prevaziđenim načinima distribucije putem loših zakona. Mi ćemo biti aktivni učesnici slobodne kulture povezanosti i produkcije, omogućene kao nikad prije razvojem interneta i digitalne tehnologije, i mi ćemo se boriti da spriječimo da ovaj novi potencijal guši korporativna i zakonodavna kontrola. Ako dozvolimo da se participativna, “bottom-up” struktura interneta pretvori u puku kablovsku TV uslugu – ako dozvolimo da se okoštala paradigma stvaralaštva i distribucije potvrdi u stvarnosti – onda će prostor mogućnosti otvoren internetom biti zatvoren, a mi ćemo izgubiti nešto jedinstveno, revolucionarno i nepovratno.
Budućnost je u našim rukama; mi moramo izgraditi tehnološki i kulturni pokret koji će štititi digitalno javno dobro.
http://freeculture.org / prevod: sejad s. fetahagić
...
Mi vjerujemo kako kultura treba predstavljati dvosmjernu aktivnost koja će naglasak stavljati na participaciju u kreativnosti, umjesto na puku potrošnju. Mi se ne zadovoljavamo pasivnim sjedenjem na jednom kraju jednosmjerne medijske katodne cijevi. Sa internetom i drugim pogodnostima, tehnologija omogućuje stvaranje nove paradigme kreativnosti, takve gdje svaki pojedinac može biti umjetnik i gdje svako može biti uspješan, ne na osnovi svojih društvenih veza, već na osnovi vlastite vrijednosti.
Mi ne želimo prihvatiti budućnost digitalnog feudalizma u kome ne postajemo vlasnici proizvoda koje kupujemo, već nam se samo omogućava njihova ograničena upotreba onoliko dugo koliko plaćamo rentu. Moramo zaustaviti i preusmjeriti trenutnu radikalnu ekspanziju prava intelektualne svojine, koja prijeti da dostigne tačku s koje će nesmetano ugrožavati sva druga prava pojedinca i društva.
Sloboda stvaranja na osnovi prošlog iskustva je neophodna kako bi se kreativnost i inovacija nesputano razvijali. Mi ćemo koristiti i promovirati naše kulturno nasljeđe u javnom domenu. Mi ćemo stvarati, dijeliti, adaptirati i promovirati otvoreni sadržaj. Mi ćemo slušati besplatnu muziku, posmatrati besplatna umjetnička djela, gledati besplatni film i čitati besplatne knjige. Istovremeno, mi ćemo nuditi svoj doprinos, diskutovati, komentarisati, kritikovati, nuditi poboljšanja, improvizirati, remiksovati, mutirati i dodavati čak i više sastojaka u takvu smjesu od slobodne kulture.
Mi ćemo svakome pomoći da shvati vrijednost našeg kulturnog bogatstva, promovirajući besplatan softver i “open-source” model. Mi ćemo pružiti otpor represivnom zakonodavstvu koje ugrožava naše građanske slobode i ometa inovaciju. Mi se protivimo sredstvima za nadzor ugrađenim u hardver-opremu koja onemogućuju korisnicima opreme kontrolu nad njihovim vlastitim uređajima i njihovim vlastitim podacima.
Mi nećemo dozvoliti industriji kulturnih sadržaja da ustrajava na prevaziđenim načinima distribucije putem loših zakona. Mi ćemo biti aktivni učesnici slobodne kulture povezanosti i produkcije, omogućene kao nikad prije razvojem interneta i digitalne tehnologije, i mi ćemo se boriti da spriječimo da ovaj novi potencijal guši korporativna i zakonodavna kontrola. Ako dozvolimo da se participativna, “bottom-up” struktura interneta pretvori u puku kablovsku TV uslugu – ako dozvolimo da se okoštala paradigma stvaralaštva i distribucije potvrdi u stvarnosti – onda će prostor mogućnosti otvoren internetom biti zatvoren, a mi ćemo izgubiti nešto jedinstveno, revolucionarno i nepovratno.
Budućnost je u našim rukama; mi moramo izgraditi tehnološki i kulturni pokret koji će štititi digitalno javno dobro.
http://freeculture.org / prevod: sejad s. fetahagić
...
23 Sep
CURE?“Čujem tzv. “Fondacija CURE” iz Sarajeva je ništa drugo nego skup lezbača, koje sarađuju sa lezbačama iz Cro i Ser i kriju se iza kojekakvih glupih “umjetničkih” happeninga tipa “pičvajz” (zamisli ti naziva) i sl. Svo to njesra su valjda pokrenule tri polovnjače koje su u Sarajevo došle nakon rata (znam da se jedna zove Danijela). Eto da ne kažete da niste upozorene. Ne dajte da vas prevare!”
...
“Pičvajz je u mojoj firmi naziv za RJ-45 konektor.”
...
“Haha nama su CURE držale trening radionicu o genderu prošlog mjeseca. Ja tada baš nisam mogla doći, ali čula sam da je jedno od pitanja koja su postavile osoblju ovog udruženja kojeg čine samo žene (ne namjerno, tako se zadesilo...) bilo : Ustručavate li se vi da pipate jedna drugu?”
...
“Šta fali lezbejkama?”
...
“Kita u bulji”
...
“Kao prvo, CURE nisu lezbejke nego su gay-friendly. uostalom, šta vas briga ko se kako definiše i za čija se prava bori. Kite sačuvajte za svoje bulje. Hvala lijepo!”
...
“Da i ti nisi lezba, pa ih braniš?”
...
“Ja plešem!”
...
“Imaš razliku između lezbejki i feministica... one su navodno ovo drugo.... ja nisam ni jedno hvala bogu.”
...
“A šta ako ona ima brkove?”
...
“Volite feministkinje! Pa i brkate žene trebaju ljubav...”
…
“Te CURE su tri munjene djevojke s mentalnim aspiracijama amebe koje su odlučile da prikače svoj truli bosanski vagončić za feministički voz dok to još nije isfurano. Ko uopće može da padne na gluposti tipa žongliranje, degustiranje i ostalo sranje i to upakovano u nekakav ’festival’?! A u odnosu na monologe gospođe feministice Nade Ler Sofranić, i tekst sa kutije deterdženta za mašinsko pranje rublja se čini kao super uzbudljivo štivo! Boooring, sto bi rekao Bart!”
...
CURE vole da zijevaju i da jedu svježu mrkvu... Cure iscjeljuju rane male djevojčice Elizabete koja je malo luda, jer voli da pjeva i zlo ne misli. U zadnje vrijeme lobiraju da se Kvrc Milojka priključi ženskom pokretu jer je prejaka i voli da podriguje javno i nije joj mrsko skoknut do pijace i kupit cjediljku za čaj... Rekle su da će tući ljude koji i koje nisu prava raja, ali nenasilno, jer su u biti mirovnjakinje neke... Čula sam da je neka CURA prebila skinheada, ali je to bila samoodbrana..Ja u biti volim CURE, ponekad me zbune, ali mene svi zbune, ali ih volim i mislim da one vole mene... Volimo se... Dijelim ljubav i zrake sunca s njima. Voljela bih da se svi/e vole kao što se CURE vole, ali NE! se tući djeco, jer ko se tuče taj se ne voli. Ja volim vrištati sa CURAMA, a kad instaliramo ubuntu, bit ćemo carice i nećemo morati klikati na restart više i vrištat ćemo glasnije :-)
...
“CURE lets rock da planet :)
Cure cureeeeeeee”
...
...
“Pičvajz je u mojoj firmi naziv za RJ-45 konektor.”
...
“Haha nama su CURE držale trening radionicu o genderu prošlog mjeseca. Ja tada baš nisam mogla doći, ali čula sam da je jedno od pitanja koja su postavile osoblju ovog udruženja kojeg čine samo žene (ne namjerno, tako se zadesilo...) bilo : Ustručavate li se vi da pipate jedna drugu?”
...
“Šta fali lezbejkama?”
...
“Kita u bulji”
...
“Kao prvo, CURE nisu lezbejke nego su gay-friendly. uostalom, šta vas briga ko se kako definiše i za čija se prava bori. Kite sačuvajte za svoje bulje. Hvala lijepo!”
...
“Da i ti nisi lezba, pa ih braniš?”
...
“Ja plešem!”
...
“Imaš razliku između lezbejki i feministica... one su navodno ovo drugo.... ja nisam ni jedno hvala bogu.”
...
“A šta ako ona ima brkove?”
...
“Volite feministkinje! Pa i brkate žene trebaju ljubav...”
…
“Te CURE su tri munjene djevojke s mentalnim aspiracijama amebe koje su odlučile da prikače svoj truli bosanski vagončić za feministički voz dok to još nije isfurano. Ko uopće može da padne na gluposti tipa žongliranje, degustiranje i ostalo sranje i to upakovano u nekakav ’festival’?! A u odnosu na monologe gospođe feministice Nade Ler Sofranić, i tekst sa kutije deterdženta za mašinsko pranje rublja se čini kao super uzbudljivo štivo! Boooring, sto bi rekao Bart!”
...
CURE vole da zijevaju i da jedu svježu mrkvu... Cure iscjeljuju rane male djevojčice Elizabete koja je malo luda, jer voli da pjeva i zlo ne misli. U zadnje vrijeme lobiraju da se Kvrc Milojka priključi ženskom pokretu jer je prejaka i voli da podriguje javno i nije joj mrsko skoknut do pijace i kupit cjediljku za čaj... Rekle su da će tući ljude koji i koje nisu prava raja, ali nenasilno, jer su u biti mirovnjakinje neke... Čula sam da je neka CURA prebila skinheada, ali je to bila samoodbrana..Ja u biti volim CURE, ponekad me zbune, ali mene svi zbune, ali ih volim i mislim da one vole mene... Volimo se... Dijelim ljubav i zrake sunca s njima. Voljela bih da se svi/e vole kao što se CURE vole, ali NE! se tući djeco, jer ko se tuče taj se ne voli. Ja volim vrištati sa CURAMA, a kad instaliramo ubuntu, bit ćemo carice i nećemo morati klikati na restart više i vrištat ćemo glasnije :-)
...
“CURE lets rock da planet :)
Cure cureeeeeeee”
...
23 Sep
KRATKA POVIJEST FEMINIZMABuntovnice i misliteljice
Neovisne feministkinje postoje oduvijek. U VI stoljeću p.K. u Grčkoj, Sappho je pisala poeziju sa lezbijskim motivima i vodila školu za djevojčice. Francuska spisateljica Christine de Pisan (XV stoljeće) je ocijenjena kao feministička misliteljica. U XVII stoljeću, engleska avanturistkinja i politička aktivistkinja Aphra Benn se bavila proučavanjem pobune zapadnoindijskih robinja i robova, a također je napisala 13 novela. Radikalni način razmišljanja pojedinih muških pripadnika Prosvjetiteljske ere, odjednom je promijenio način ophođenja prema ženama. Mislioci poput Newtona, Locka, Voltaira i Diderota su vjerovali da nauka i razum mogu dati odgovor na sva pitanja. Oni su počeli analizirati žene, donoseći do izražaja njihovu prirodnu, a u isto vrijeme zanemarujući nametnutu božanstvenu stranu. Ovo ženama nije nužno donijelo dobrobit.
Majke revolucije
Žene su odigrale ključnu ulogu tokom Francuske revolucije (1789) i ideal „republičkog majčinstva" je dobio svoj istinski oblik. Ali, neko je započeo raspravu: ako su žene imale osnovni zadatak-da obezbijede nove članove/ice društva, onda bi trebale imati status. Broj feminističkih pamfleta se rapidno počeo uvećavati. U dokumentu „Prava žena" Olympe De Gourges je napisala: „ Žene su rođene slobodne i njihova prava su jednaka sa pravima muškaraca...ako žene imaju pravo ići i ginuti na bojnim poljima, one također moraju imati pravo ići u parlament". Pariške žene su oformile politički klub i asocijaciju, javno istupajući o problemima koje one imaju. Ali muške vođe Revolucije su bili neprijateljski raspoloženi i 1793. su izopačili sve ženske klubove. Mjesto za žene je bila kuća i šporet, oni su vladali. Ova situacija je trajala tokom XIX stoljeća. Napoleonov zakonik je određivao da sav prihod domaćinstva pripada mužu.
Radikalne iskre
U međuvremenu, u Sjevernoj Americi žene su započele borbu za jednakopravnost, a svoju snagu su testirale kroz bojkot britanskih proizvoda i dobara. U Britaniji su se pojavila radikalna i reakcionarna pisanja o ženama. Bliže praćenje dešavanja u Francuskoj je bilo prioritet za novinarku i prevoditeljicu Mary Wollstonecraft koja se priključila radikalnom krugu intelektualaca/ki. Godinu nakon što je Thomas Paine napisao „Prava muškaraca" (1791), Mary je napisala „Zaštita ženskih prava". To je bila prva, svjetski poznata knjiga u kojoj su se mogle pronaći sve relevantne informacije o oslobođenju žena.
Misije i prepreke
XIX stoljeće je bilo prekretnica za crne žene koje su živjele pod ropstvom u Americi, a veliku zaslugu za to imaju evangelisti/kinje i pokret protiv ropstva. Žene su bile veliki dio crkvenih skupova u „bijelim", a i u „crnim" crkvama. Žene po običaju nisu mogle držati propovijedi, ali su neke poput bivše robinje Jarene Lee - ignorisale tu činjenicu. Crnkinje su shvatile da sloboda od strane bijelaca nije dovoljna, one su zahtijevale potpuno oslobođenje. Ujedinjenje crnkinja i bjelkinja nije bio lak posao. Kada je Sojourner Truth, crnkinja feministkinja držala govor na Drugoj godišnjoj konvenciji o ženskim pravima u Akronu (Ohio) 1852., grupa bijelih rasistkinja je pokušala spriječiti.
Industrija i protesti
Tokom industrijske revolucije, nevjenčane žene su napuštale svoje domove i odlazile u gradove da rade u tvornicama, pod lošim uvjetima i za veoma niske nadnice. U međuvremenu, ideja o ženskoj edukaciji je zaživjela i žene srednje klase su zahtijevale ravnopravnost pri zapošljavanju. Na obje strane Atlantika, žene su preuzele inicijativu i učešće u industrijskoj akciji. Tokom štrajka tekstilnih radnika i radnica u Britaniji, The Times je proglasio štrajkačice bezobraznijima i nemirnijima od muškaraca – štrajkača. U SAD-u, prvi ženski štrajk se desio 1828. u Cocheco Mill-u, New Hampshire. U Britaniji 1854., Barbara Leigh Smith je po prvi put uspjela okupiti grupu feminista/kinja koji/e su počeli/e raditi kampanje za promjene zakona.
Invazija i pobuna
U Africi i Aziji, žene su se opirale i tradicionalnoj ali i kolonijalnoj opresiji. Kineske feministkinje koje su se pridružile Taiping pobuni – Pobuni velikog mira (1850 – 1864) su zahtijevale jednaka prava i mogućnosti za sve. Britanci kolonijalisti su u Indiji podržavali ideju miraza (ugovoreni ili neugovoreni imetak koji roditelji ili rođaci daju djevojci pri udaji, a sve to na kraju muževoj familiji kao otkupnina), ugovorenih brakova i edukacije koja je isključivo bila za bogate, muške članove društva. Godine 1905. indijske žene su učestvovale u Swadeshi pokretu koji je za cilj imao bojkot stranih proizvoda i dobara, a 1917. indijska asocijacija žena se povezala sa britanskim pokretom žena koje su zahtjevale opće biračko pravo.
Borba za pravo glasa
Ženski poziv za uključivanje u proces glasanja je odjekivao širom svijeta. Prvi odgovor se desio u Aotearoa-i (Novi Zeland), 1893. U Britaniji su se uporedo dešavali sastanci koje je organizirala Emmeline Pankhurst i njene dvije kćerke Sylvia i Christabel. Uspjele su također organizirati masovna okupljanja na kojima je prisustvovalo 500 000 osoba. Odlučni/e borci/kinje su privezali/e sebe lancima za ograde i tim činom izazvali/e civilne nerede. Pankhurstove su nakon toga uhapšene i zatvorene. U zatvoru su započele štrajk glađu, ali su nedugo nakon toga bile prislino hranjene, iako su bučno protestirale protiv toga. U Britaniji su žene dobile pravo glasa tek 1918., a u SAD-u 1920. godine.
Prva država Latinske Amerike koja je ženama dala pravo glasa je bila Ekvador – 1929., a slijede: Brazil, Argentina, Kuba i Čile (1930-ih).
Dolazak komunista
Karl Marx i Friedrich Engels su shvaćali da je oslobođenje žena veoma bitan dio socijalističke revolucije, isto kao i Rosa Luxembourg. Clara Zetkin i Alexandra Kollotai su postale cijenjene političke misliteljice. U Moskvi je 1918. održana prva Ženska konferencija, a tokom 1920-tih Sovjetska vlada koja je tada bila pod vodstvom Lenjina, otvoreno je promovirala jednaka prava za sve. Situacija se bila znatno poboljšala, ali je Staljin vratio sat unazad. Abortus i kontracepcija su ponovo zabranjeni, a razvod braka je bio skoro nemoguć. U Kini, Revolucija 1949-te je donijela samo formalnu jednakopravnost jer su žene nastavile raditi kućne poslove, brinuti o djeci i pored toga su išle u fabrike.
Drugi val
Tokom 1960-tih, feminizam je oživio kao dio radikalne kulturne scene, što je uključivalo građanska prava i seksualne slobode. Knjiga „Ženska mističnost" od Betty Friedan je postala bestseller 1963. Feminističke grupe su vodile kampanje i diskusije na teme: zdravlja, zbrinjavanje djece, socijalne skrbi, edukacije, abortusa itd. U Evropi, Kanadi i Australiji nove ideje i zakoni su mijenjali društvo. Godinr 1975., Ujedinjene nacije su proglasile proteklu deceniju ženskom. Revolucionarni pokreti u Zimbabveu, Angoli, Mozambiku i Nikaragvi su uključivali oslobođenje žena kao dio njihove ideologije. U Evropi, mirovni pokret je postao fokus feminističkog aktivizma.
Prevod: Alisa Karović
...
Neovisne feministkinje postoje oduvijek. U VI stoljeću p.K. u Grčkoj, Sappho je pisala poeziju sa lezbijskim motivima i vodila školu za djevojčice. Francuska spisateljica Christine de Pisan (XV stoljeće) je ocijenjena kao feministička misliteljica. U XVII stoljeću, engleska avanturistkinja i politička aktivistkinja Aphra Benn se bavila proučavanjem pobune zapadnoindijskih robinja i robova, a također je napisala 13 novela. Radikalni način razmišljanja pojedinih muških pripadnika Prosvjetiteljske ere, odjednom je promijenio način ophođenja prema ženama. Mislioci poput Newtona, Locka, Voltaira i Diderota su vjerovali da nauka i razum mogu dati odgovor na sva pitanja. Oni su počeli analizirati žene, donoseći do izražaja njihovu prirodnu, a u isto vrijeme zanemarujući nametnutu božanstvenu stranu. Ovo ženama nije nužno donijelo dobrobit.
Majke revolucije
Žene su odigrale ključnu ulogu tokom Francuske revolucije (1789) i ideal „republičkog majčinstva" je dobio svoj istinski oblik. Ali, neko je započeo raspravu: ako su žene imale osnovni zadatak-da obezbijede nove članove/ice društva, onda bi trebale imati status. Broj feminističkih pamfleta se rapidno počeo uvećavati. U dokumentu „Prava žena" Olympe De Gourges je napisala: „ Žene su rođene slobodne i njihova prava su jednaka sa pravima muškaraca...ako žene imaju pravo ići i ginuti na bojnim poljima, one također moraju imati pravo ići u parlament". Pariške žene su oformile politički klub i asocijaciju, javno istupajući o problemima koje one imaju. Ali muške vođe Revolucije su bili neprijateljski raspoloženi i 1793. su izopačili sve ženske klubove. Mjesto za žene je bila kuća i šporet, oni su vladali. Ova situacija je trajala tokom XIX stoljeća. Napoleonov zakonik je određivao da sav prihod domaćinstva pripada mužu.
Radikalne iskre
U međuvremenu, u Sjevernoj Americi žene su započele borbu za jednakopravnost, a svoju snagu su testirale kroz bojkot britanskih proizvoda i dobara. U Britaniji su se pojavila radikalna i reakcionarna pisanja o ženama. Bliže praćenje dešavanja u Francuskoj je bilo prioritet za novinarku i prevoditeljicu Mary Wollstonecraft koja se priključila radikalnom krugu intelektualaca/ki. Godinu nakon što je Thomas Paine napisao „Prava muškaraca" (1791), Mary je napisala „Zaštita ženskih prava". To je bila prva, svjetski poznata knjiga u kojoj su se mogle pronaći sve relevantne informacije o oslobođenju žena.
Misije i prepreke
XIX stoljeće je bilo prekretnica za crne žene koje su živjele pod ropstvom u Americi, a veliku zaslugu za to imaju evangelisti/kinje i pokret protiv ropstva. Žene su bile veliki dio crkvenih skupova u „bijelim", a i u „crnim" crkvama. Žene po običaju nisu mogle držati propovijedi, ali su neke poput bivše robinje Jarene Lee - ignorisale tu činjenicu. Crnkinje su shvatile da sloboda od strane bijelaca nije dovoljna, one su zahtijevale potpuno oslobođenje. Ujedinjenje crnkinja i bjelkinja nije bio lak posao. Kada je Sojourner Truth, crnkinja feministkinja držala govor na Drugoj godišnjoj konvenciji o ženskim pravima u Akronu (Ohio) 1852., grupa bijelih rasistkinja je pokušala spriječiti.
Industrija i protesti
Tokom industrijske revolucije, nevjenčane žene su napuštale svoje domove i odlazile u gradove da rade u tvornicama, pod lošim uvjetima i za veoma niske nadnice. U međuvremenu, ideja o ženskoj edukaciji je zaživjela i žene srednje klase su zahtijevale ravnopravnost pri zapošljavanju. Na obje strane Atlantika, žene su preuzele inicijativu i učešće u industrijskoj akciji. Tokom štrajka tekstilnih radnika i radnica u Britaniji, The Times je proglasio štrajkačice bezobraznijima i nemirnijima od muškaraca – štrajkača. U SAD-u, prvi ženski štrajk se desio 1828. u Cocheco Mill-u, New Hampshire. U Britaniji 1854., Barbara Leigh Smith je po prvi put uspjela okupiti grupu feminista/kinja koji/e su počeli/e raditi kampanje za promjene zakona.
Invazija i pobuna
U Africi i Aziji, žene su se opirale i tradicionalnoj ali i kolonijalnoj opresiji. Kineske feministkinje koje su se pridružile Taiping pobuni – Pobuni velikog mira (1850 – 1864) su zahtijevale jednaka prava i mogućnosti za sve. Britanci kolonijalisti su u Indiji podržavali ideju miraza (ugovoreni ili neugovoreni imetak koji roditelji ili rođaci daju djevojci pri udaji, a sve to na kraju muževoj familiji kao otkupnina), ugovorenih brakova i edukacije koja je isključivo bila za bogate, muške članove društva. Godine 1905. indijske žene su učestvovale u Swadeshi pokretu koji je za cilj imao bojkot stranih proizvoda i dobara, a 1917. indijska asocijacija žena se povezala sa britanskim pokretom žena koje su zahtjevale opće biračko pravo.
Borba za pravo glasa
Ženski poziv za uključivanje u proces glasanja je odjekivao širom svijeta. Prvi odgovor se desio u Aotearoa-i (Novi Zeland), 1893. U Britaniji su se uporedo dešavali sastanci koje je organizirala Emmeline Pankhurst i njene dvije kćerke Sylvia i Christabel. Uspjele su također organizirati masovna okupljanja na kojima je prisustvovalo 500 000 osoba. Odlučni/e borci/kinje su privezali/e sebe lancima za ograde i tim činom izazvali/e civilne nerede. Pankhurstove su nakon toga uhapšene i zatvorene. U zatvoru su započele štrajk glađu, ali su nedugo nakon toga bile prislino hranjene, iako su bučno protestirale protiv toga. U Britaniji su žene dobile pravo glasa tek 1918., a u SAD-u 1920. godine.
Prva država Latinske Amerike koja je ženama dala pravo glasa je bila Ekvador – 1929., a slijede: Brazil, Argentina, Kuba i Čile (1930-ih).
Dolazak komunista
Karl Marx i Friedrich Engels su shvaćali da je oslobođenje žena veoma bitan dio socijalističke revolucije, isto kao i Rosa Luxembourg. Clara Zetkin i Alexandra Kollotai su postale cijenjene političke misliteljice. U Moskvi je 1918. održana prva Ženska konferencija, a tokom 1920-tih Sovjetska vlada koja je tada bila pod vodstvom Lenjina, otvoreno je promovirala jednaka prava za sve. Situacija se bila znatno poboljšala, ali je Staljin vratio sat unazad. Abortus i kontracepcija su ponovo zabranjeni, a razvod braka je bio skoro nemoguć. U Kini, Revolucija 1949-te je donijela samo formalnu jednakopravnost jer su žene nastavile raditi kućne poslove, brinuti o djeci i pored toga su išle u fabrike.
Drugi val
Tokom 1960-tih, feminizam je oživio kao dio radikalne kulturne scene, što je uključivalo građanska prava i seksualne slobode. Knjiga „Ženska mističnost" od Betty Friedan je postala bestseller 1963. Feminističke grupe su vodile kampanje i diskusije na teme: zdravlja, zbrinjavanje djece, socijalne skrbi, edukacije, abortusa itd. U Evropi, Kanadi i Australiji nove ideje i zakoni su mijenjali društvo. Godinr 1975., Ujedinjene nacije su proglasile proteklu deceniju ženskom. Revolucionarni pokreti u Zimbabveu, Angoli, Mozambiku i Nikaragvi su uključivali oslobođenje žena kao dio njihove ideologije. U Evropi, mirovni pokret je postao fokus feminističkog aktivizma.
Prevod: Alisa Karović
...
23 Sep
INTERVIEW: SANDRA DUKIĆ
Razgovarala: Maša HilčišinSandra Dukić je akademska grafičarka i autorica ciklusa Savjeti koji promišlja položaj žene u porodici, pitanje braka, materinstva i patrijarhalnih tradicija. Diplomirala je na Akademiji umjetnosti u Banjoj Luci. Aktivna je članica Asocijacije umjetnika/ca PROTOK i Udruženja likovnih umjetnika/ca Republike Srpske.
BITCHKAZZ: Ciklus Savjeti se na zanimljiv način bavi položajem žene u bh. porodici, dodirujući istovremeno više aspekata složenog patrijarhalnog sistema…
Sandra: Što se tiče aspekta aktivizma, mene možda najviše interesuje nasilje nad ženama i položaj žene unutar porodice. Ja sam temu istraživala kroz vlastitu porodicu i porodice mojih prijatelja, prijateljica i rodbine. Najveći broj žena potiče upravo iz takvih porodica gdje se žene odgajaju raznim 'vaspitnim metodama' koje sam i ja prikazala u svom radu. Nemoguće je danas posmatrati položaj žena u društvu ako se ne krene od porodice.
BITCHKAZZ: Reci nam nešto više o strukturi i tehnici koju si koristila i na kojim izložbama je prikazan ovaj ciklus?
Sandra: Materijale od kojih je sačinjen ciklus sam lijepila. Tkanina kao materijal za rad i jeste simbolika nečeg tradicionalnog, žene su u umjetnosti bile isključivo rezervisane za primijenjenu i dekorativnu umjetnost pa se negdje i oslanjam na to. Tkanina i jeste materijal koji su najviše koristile žene i kojim su se najviše bavile. Ciklus Savjeti je prikazan na izložbi Kontinentalan doručak u Banjoj Luci
BITCHKAZZ: Možeš li definirati svoju umje-tničku aktivističu poziciju?
Sandra: Jako mi je teško definisati svoju poziciju kad je aktivizam u pitanju jer smatram da moj rad i nije toliko aktivistički (bar za sada). Ja pokušavam da se bavim temom koja je realnost u našem društvu. Želim da publiku naprosto navedem na razmišljanje o stvarima koje se dešavaju unutar njihove porodice i društva na jedan vizuelno naivan izraz i pomalo šaljiv karakter .
BITCHKAZZ: Da li misliš da je položaj žena umjetnica u BiH lošiji u odnosu na položaj muškaraca u smislu dostupnosti javnih pro-stora, zastupljenosti u kolekcijama i obrazovim sistemima itd.?
Sandra: Moja dosadašnja iskustva nisu negativna kad je pitanje o položaju žena umjetnica u BiH. Smatram da su žene umjetnice realno zastupljene u ovom poslijeratnom periodu i upravo zbog toga što se tek danas grade neki novi nivoi posmatranja umjetnosti.
Na svojim studijama sam se često susretala sa stavovima profesora koji zaista jesu smatrali da žene umjetnice nisu dovoljno dobre kao muškarci. Kroz samo školovanje se malo učilo o velikim ženama u umjetnosti i realno nisu bile ni zastupljene.
Mnogo mojih koleginica sam pitala da mi nabroje pet žena umjetnica i većina nije znala, što je za mene bilo poražavajuće.
Većina umjetničkih kolekcija ima jako mali broj žena i apsolutno bih se složila da to nije korektno, zato što umjetnice globalno i nisu nikada bile jednake sa muškarcima, mnogo je više afirmisanih muškaraca nego žena. U Banjoj Luci od 100 izložbi godišnje, 10 je izložbi žena umjetnica. Optimistična sam kada je u pitanju mlada umjetnička scena u Banjoj Luci i razvoj iste kada je u pitanju ravnopravnost.
BITCHKAZZ: Da li su žene umjetnice u BiH drugačije percipirane u odnosu na muškarce umjetnike od strane društva tako i porodice?
Sandra: Žene umjetnice su se oduvijek drugačije percipirale od kolega muškaraca i čini mi se da je ženama bila omogućena mnogo manja sloboda. Sve se to može povezati sa pravima žena u društvu jer je to ogledalo svega. Ja sam se kroz svoj rad susretala sa različitim negativnim komentarima kao na primjer - da sam isfrustirana - i smatrali su moje radove strašno radikalnim, bez obzira što sam ja preslikavala sliku društva. Ne mogu da tvrdim da neću u budućnosti da se osjećam ugroženo od strane kolega muškaraca ali do sada zaista to još nisam osjetila.
BITCHKAZZ: Mislim da isto tako jednako frustrira činjenica da većina istorija umjetnosti ima veoma mali broj žena umjetnica i da su one jednostavno 'otpadale' u istorijskoj elaboraciji umjetnosti...
Sandra: Generalno bih mogla da tvrdim da to postoji jer ja apsolutno ne mogu da opravdam nedostatak žena u umjetnosti kroz to da u prošlosti nije bilo talentovanih umjetnica.
Uskoro ću da započnem jedan umjetnički projekat kroz koji želim da prikažem velike žene u umjetnosti i kulturi na ovim prostorima. Poražavajuće je da se takve veličine u našoj kulturi uopšte ne poznaju i da mi nismo svjesni toga. Kad sam počela istraživanje, shvatila sam da postoje tako fascinantne priče o životu tih žena koje su bez obzira na vrijeme potpuno savremene.
Strašno je važno da se što više diskutuje o tome i radi na tome, da se omogući ravnopravnost i ja kroz svoj rad i neki budući aktivizam želim da doprinesem tome.
Poslijeratno vrijeme donosi nam mogućnost za sve to, samo jasna vizija i što veći broj žena može da promijeni stvar.
BITCHKAZZ: Šta ti prvo padne na pamet kada čuješ izraz 'ženska glavo'?
Sandra: Na pogrdnu izjavu jednog muškarca...i na odnos prema jednoj ženi.
...
BITCHKAZZ: Ciklus Savjeti se na zanimljiv način bavi položajem žene u bh. porodici, dodirujući istovremeno više aspekata složenog patrijarhalnog sistema…
Sandra: Što se tiče aspekta aktivizma, mene možda najviše interesuje nasilje nad ženama i položaj žene unutar porodice. Ja sam temu istraživala kroz vlastitu porodicu i porodice mojih prijatelja, prijateljica i rodbine. Najveći broj žena potiče upravo iz takvih porodica gdje se žene odgajaju raznim 'vaspitnim metodama' koje sam i ja prikazala u svom radu. Nemoguće je danas posmatrati položaj žena u društvu ako se ne krene od porodice.
BITCHKAZZ: Reci nam nešto više o strukturi i tehnici koju si koristila i na kojim izložbama je prikazan ovaj ciklus?
Sandra: Materijale od kojih je sačinjen ciklus sam lijepila. Tkanina kao materijal za rad i jeste simbolika nečeg tradicionalnog, žene su u umjetnosti bile isključivo rezervisane za primijenjenu i dekorativnu umjetnost pa se negdje i oslanjam na to. Tkanina i jeste materijal koji su najviše koristile žene i kojim su se najviše bavile. Ciklus Savjeti je prikazan na izložbi Kontinentalan doručak u Banjoj Luci
BITCHKAZZ: Možeš li definirati svoju umje-tničku aktivističu poziciju?
Sandra: Jako mi je teško definisati svoju poziciju kad je aktivizam u pitanju jer smatram da moj rad i nije toliko aktivistički (bar za sada). Ja pokušavam da se bavim temom koja je realnost u našem društvu. Želim da publiku naprosto navedem na razmišljanje o stvarima koje se dešavaju unutar njihove porodice i društva na jedan vizuelno naivan izraz i pomalo šaljiv karakter .
BITCHKAZZ: Da li misliš da je položaj žena umjetnica u BiH lošiji u odnosu na položaj muškaraca u smislu dostupnosti javnih pro-stora, zastupljenosti u kolekcijama i obrazovim sistemima itd.?
Sandra: Moja dosadašnja iskustva nisu negativna kad je pitanje o položaju žena umjetnica u BiH. Smatram da su žene umjetnice realno zastupljene u ovom poslijeratnom periodu i upravo zbog toga što se tek danas grade neki novi nivoi posmatranja umjetnosti.
Na svojim studijama sam se često susretala sa stavovima profesora koji zaista jesu smatrali da žene umjetnice nisu dovoljno dobre kao muškarci. Kroz samo školovanje se malo učilo o velikim ženama u umjetnosti i realno nisu bile ni zastupljene.
Mnogo mojih koleginica sam pitala da mi nabroje pet žena umjetnica i većina nije znala, što je za mene bilo poražavajuće.
Većina umjetničkih kolekcija ima jako mali broj žena i apsolutno bih se složila da to nije korektno, zato što umjetnice globalno i nisu nikada bile jednake sa muškarcima, mnogo je više afirmisanih muškaraca nego žena. U Banjoj Luci od 100 izložbi godišnje, 10 je izložbi žena umjetnica. Optimistična sam kada je u pitanju mlada umjetnička scena u Banjoj Luci i razvoj iste kada je u pitanju ravnopravnost.
BITCHKAZZ: Da li su žene umjetnice u BiH drugačije percipirane u odnosu na muškarce umjetnike od strane društva tako i porodice?
Sandra: Žene umjetnice su se oduvijek drugačije percipirale od kolega muškaraca i čini mi se da je ženama bila omogućena mnogo manja sloboda. Sve se to može povezati sa pravima žena u društvu jer je to ogledalo svega. Ja sam se kroz svoj rad susretala sa različitim negativnim komentarima kao na primjer - da sam isfrustirana - i smatrali su moje radove strašno radikalnim, bez obzira što sam ja preslikavala sliku društva. Ne mogu da tvrdim da neću u budućnosti da se osjećam ugroženo od strane kolega muškaraca ali do sada zaista to još nisam osjetila.
BITCHKAZZ: Mislim da isto tako jednako frustrira činjenica da većina istorija umjetnosti ima veoma mali broj žena umjetnica i da su one jednostavno 'otpadale' u istorijskoj elaboraciji umjetnosti...
Sandra: Generalno bih mogla da tvrdim da to postoji jer ja apsolutno ne mogu da opravdam nedostatak žena u umjetnosti kroz to da u prošlosti nije bilo talentovanih umjetnica.
Uskoro ću da započnem jedan umjetnički projekat kroz koji želim da prikažem velike žene u umjetnosti i kulturi na ovim prostorima. Poražavajuće je da se takve veličine u našoj kulturi uopšte ne poznaju i da mi nismo svjesni toga. Kad sam počela istraživanje, shvatila sam da postoje tako fascinantne priče o životu tih žena koje su bez obzira na vrijeme potpuno savremene.
Strašno je važno da se što više diskutuje o tome i radi na tome, da se omogući ravnopravnost i ja kroz svoj rad i neki budući aktivizam želim da doprinesem tome.
Poslijeratno vrijeme donosi nam mogućnost za sve to, samo jasna vizija i što veći broj žena može da promijeni stvar.
BITCHKAZZ: Šta ti prvo padne na pamet kada čuješ izraz 'ženska glavo'?
Sandra: Na pogrdnu izjavu jednog muškarca...i na odnos prema jednoj ženi.
...
23 Sep
Jedno feminističko čitanje pravila lepog ponašanja
Jasmina Čaušević / Photo: Emira Žerić
Tekst je zamišljen kao osvrt na nekoliko društvenih pitanja koja se mogu povezati sa pričom o bontonu. Neka od tih problemskih mesta mogu se svesti na sledeće nedoumice. Koji ideološki koncepti stoje iza ovdašnjih izdanja bontona? Patrijahalna ideologija jeste snažno upisana u primere lepog ponašanja ovog regiona, ali da li je ona jedini vid ideologije? Šta se za nas, kao elemente nekog sistema vrednosti podrazumeva, a šta nam izgleda nepristojno i neprihvatljivo? Šta se proizvodi samim procesom nametanja normi ponašanja? Šta neki sistem ponašanja isključuje i zbog čega? Šta je neophodno zamaskirati ne bi li se dominantna društvena norma ispoštovala, te šta se dobija pridržavanjem propisa bontona, a šta nepridržavanjem? Tekst će, takođe, dotaći i poziciju bonton-žene, kroz konkretne primere propisa, te istaći njenu marginalizaciju, pasivnost, poslušnost, diskriminaciju i intelektualnu inferiornost, što se sve zajedno može razumeti kroz prizmu odnosa moći. Bonton, ipak, obezbeđuje „spasonosni" privid, jer poštovanje pravila ponašanja predstavlja privid aktivnosti/delanja, dakle, pruža simulaciju, bodrijarovski rečeno, odlučivanja, učestvovanja, bitnosti.
Bonton se može posmatrati i kao svojevrsna prečica za snalaženje među ljudima, jer svođenje nereda na red olakšava kretanje kroz međuljudske odnose. Sledeći lakanovsku ideju, u međuljudskim odnosima Red mora da postoji, a taj Red jeste Zakon Oca, koji, Frojdovom terminologijom rečeno, kastrira subjekte kroz zabrane koje kultura podrazumeva.
Društvene strukture, kroz svoje propise, koji se i dalje kreću unutar okvira heteronormativnih, rodno ograničavajućih, patrijarhalnih, pa i mizoginih koncepata, usmeravaju ljudsko delovanje. Propisi lepog ponašanja, insistiranjem na određenim pravilima, maskiraju, zatamnjuju ili odvraćaju pažnju od problema koji se tiču različitih oblika diskriminatornog ponašanja:
rodne uloge
- U restoranu, kelnera poziva isključivo muškarac. On traži i račun. (Grabović, Knor 23)
- Domaćica ne treba da ide sama pred muškog gosta, osim ako je to starija osoba. (Grabović, Knor 74)
- Po pravilu muškarac niz stepenice ide ispred žene, a kad se penje ide usporedo sa njom. (Grabović, Knor 9)
- Na pločniku ne važi pravilo da žena i starije osobe idu s desne strane. One uvijek treba da idu sa one strane sa koje im prijeti manja opasnost. (Grabović, Knor 11)
- I muškarac treba da razvije svoj smisao za boje. (Grabović, Knor 179)
seksizam
- A nokti sa popucalim, izgrebanim ili nespretno nanijetim lakom ne ostavljaju baš najljepši utisak. Za kazalište, druge izlaske ili prilikom odlaska u goste, žena će se zadovoljiti diskretnim, svijetlim lakom. Za žene je neobično važna pravilna njega ruku, kako ne bi ispucale i postale grube. Mnoga sredstva sprečavaju pucanje kože i treba ih obilno uzimati, jer gruba ženska ruka nije osobit estetski užitak. (Ivković 18)
- Uvijek je mladić snažniji i jači od djevojke i prema tome treba da joj i pomogne i da je zaštiti od svega što bi joj moglo naškoditi. (Grabović, Knor 96)
podela rada
- Žene će u kući nositi samo kućnu haljinu. To ne znači da će cijelog dana hodati u „šlafroku", nego će za rad u kuhinji ili za popodnevni boravak sašiti praktične, lagane i jednostavne haljine. Pregača treba da bude sastavni i najvažniji dio ženske garderobe u kući, osobito u prijepodnevnim satima. (Ivković 22)
- U ormarima treba da je ustaljen red, da svaka vrsta rublja ima određeno mjesto....Za taj raspored zadužena je domaćica i ona treba da brine za točan i ustaljen raspored rublja. (Ivković 32)
Posle samo nekoliko primera, gotovo nasumično odabranih, pokazuje se koliko je duboko hijerarhijski postavljena heterosocijalna normativnost upisana u maskuline i feminine rodne identitete, i još snažnije u njihove ekspresivne forme.
Bonton je stecište predrasuda, koji društveno pozicioniranje rodnih uloga, kroz prizmu poštovanja izvesnih propisa, svodi na stereotipno reprezentovanje, koje feministička misao uporno dekonstruiše.
Smeštanje žene u isključivo pasivnu poziciju, i mentalno i fizički (osim ako nije reč o poslovima u domaćinstvu), pokušava da se opravda naturalizovanim, biološkim predstavama polova, u okviru kojih se tačno zna/podrazumeva kakva je čija uloga.
- Jasno je da mladići treba da budu pažljivi i predusretljivi prema djevojkama. Nemojte oklijevati da djevojci ponudite svoju stolicu, da joj pomognete skinuti ili obući kaput, da je propustite prvu. Uvijek je mladić snažniji i jači od djevojke i prema tome treba da joj i pomogne i da je zaštiti od svega što bi joj moglo naškoditi. (Grabović, Knor 96)
- Ako su djevojke suviše slobodne u svome ponašanju, držanju, u rječniku, neka se onda ne čude što i mladići postupaju prema njima na isti način. Djevojke treba da budu slobodne i prirodne u društvu mladića, ali uvijek sa jednom malom rezervom u stavu, koji će sigurno mladići znati da cijene. (Grabović, Knor 97)
- Mladić obično poklanja djevojci cvijeće, bombone ili neku sitnicu. Djevojka mladiću knjigu, ploču i sl. Djevojka mladiću nikada ne poklanja cvijeće. (Grabović, Knor 98)
- Plaćanje u lokalima i poslastičarnicama vrši po pravilu mladić. Djevojka učestvuje u tome tako što kasnije ili prije, dok su sami, preda mladiću svoj dio. (Grabović, Knor 99)
Ovaj poslednji primer odslikava gotovo komičnu dimenziju nepotrebnog odnosa licemerja, iz perspektive ekonomske moći, među polovima. Kroz kategoriju licemerja može se čitati veliki deo propisanih normi ponašanja.
Feminističko iščitavanje bontona može da pobudi strogu osudu ili da zabavi, u zavisnosti od trenutne pozicije, koju osoba zauzima. Ženska sveopšta poslušnost i konvencionalne predstave ponašanja, koje priliče ženskosti, ženskom ponašanju daju rodno obeležje koje će obezbediti uvažavanje, od strane muškaraca, a takođe i podići ženine moralne kvalitete na „zavidan" nivo. U takvom svetlu, bonton prerasta u pouzdanog čuvara morala devojaka i žena. Sledi nekoliko primera.
- Ako žena sebi dopusti da bude neuredna, nepočešljana, mrzovoljna i slično, sigurno je da će izgubiti mnogo od svog ugleda u očima svojih ukućana. (Grabović, Knor 80)
- Pri izboru haljine imajte pred sobom uvijek tri pitanja: šta radim? koliko imam godina? gdje radim? (Ivković 48)
- Muškarac nikad prvi ne zaustavlja ženu, a kad sa njom razgovara šešir treba da drži u ruci. (Grabović, Knor 13)
- Ljubljenje na ulici prilikom pozdravljanja treba izbjegavati, jer time postajemo upadljivi, a često djeluje i neukusno. (Grabović, Knor 13)
- Inicijativu za odlazak daju gosti, i to žena treba prva da saopšti da je vrijeme da se posjeta završi. (Grabović, Knor 28)
- Žene nazdravljaju samo onda kada su domaćice na kućnim prijemima. (Grabović, Knor 29)
- Muškarac ne treba da dozvoli da žena nosi nešto teško, da joj u svakoj prilici pridrži kaput, da je propusti prvu, da joj pomaže u svemu, i to ne samo kada drugi gledaju. I žena sa svoje strane pažnjom i obzirima treba da njeguje međusobne odnose. To će najbolje učiniti kada pokaže razumijevanje za neke manje muške „slabosti", kao što je odlazak na nogometnu utakmicu, sastanci sa svojim društvom u kavani i sl. (Grabović, Knor 79)
Bonton je i svojevrsni čuvar morala, pretežno žena, ali i muškaraca kad je u pitanju njihov izgled. Samo suzdržano, neupadljivo, i oblačenje sa merom (kakvom/čijom merom?) neće feminizirati muškarce - tako bonton opravdava mešanje muškaraca sa modom, koja je „intimna" i „ženska" stvar. Insistiranje na umerenom, neupadljivom, suzdržanom i jednostavnom odevanju, iza sebe ima kako ekonomsku i ideološku podlogu, koje se mogu razumeti kao posledice socijalističkog društva, tako i kontrolisanje, pa i suzbijanje naznaka seksualnosti (u polje seksualnog ponašanja se ne zadire, jer nije „red" direktno ulaziti u tako „privatnu" i delikatnu oblast ljudske egzistencije. Međutim, postoje jednostavni načini, a bonton jeste jedan od njih, da se seksualnost kontroliše).
Autori/ke bontona sebe predstavljaju kao poznavaoce velikog broja oblasti, tako da mogu da dele savete, tačnije – obavezne norme, koje se tiču psihologije, umetnosti, sociologije, dekoracije, pedagogije, sociolingvistike, književnosti, itd. Ipak, kako bi bonton imao nekakav autoritet, trebalo bi da ga sastavljaju autori/ke koji se bave pojedinim oblastima, i čije bi se biografije nalazile na kraju izdanja, što za sada nije slučaj. Iako je pozicija/funkcija autoriteta, kao i normi, odavno problematizovana i razbijena postmodernim razmišljanjima, potreba za knjigom koja se bavi ljudskim ponašanjem u različitim kontekstima postoji, ako ništa drugo, onda samo kao predlog i smernica. Takođe, čitateljima/kama bontona trebalo bi objasniti potrebu za nastankom svakog konkretnog pravila, te zašto se propisuje i ostaviti im mogućnost, u odnosu na kontekst, nekakvog izbora u modifikaciji samog prakticiranja. Dobro poznavanje pravila se može vešto (zlo)upotrebiti za kretanje kroz razgranatu mrežu međuljudskih odnosa i višestruko iskoristiti u neprekidnoj igri odmeravanja moći.
Napomena:
Svi primeri su citirani prema:
1. Grabović, Milica, Vladimir Knor. BONTON, Sarajevo: Svjetlost, 1984.
2. Ivković, Branko. BONTON, Zagreb: Stvranost; 1974.
...
Tekst je zamišljen kao osvrt na nekoliko društvenih pitanja koja se mogu povezati sa pričom o bontonu. Neka od tih problemskih mesta mogu se svesti na sledeće nedoumice. Koji ideološki koncepti stoje iza ovdašnjih izdanja bontona? Patrijahalna ideologija jeste snažno upisana u primere lepog ponašanja ovog regiona, ali da li je ona jedini vid ideologije? Šta se za nas, kao elemente nekog sistema vrednosti podrazumeva, a šta nam izgleda nepristojno i neprihvatljivo? Šta se proizvodi samim procesom nametanja normi ponašanja? Šta neki sistem ponašanja isključuje i zbog čega? Šta je neophodno zamaskirati ne bi li se dominantna društvena norma ispoštovala, te šta se dobija pridržavanjem propisa bontona, a šta nepridržavanjem? Tekst će, takođe, dotaći i poziciju bonton-žene, kroz konkretne primere propisa, te istaći njenu marginalizaciju, pasivnost, poslušnost, diskriminaciju i intelektualnu inferiornost, što se sve zajedno može razumeti kroz prizmu odnosa moći. Bonton, ipak, obezbeđuje „spasonosni" privid, jer poštovanje pravila ponašanja predstavlja privid aktivnosti/delanja, dakle, pruža simulaciju, bodrijarovski rečeno, odlučivanja, učestvovanja, bitnosti.
Bonton se može posmatrati i kao svojevrsna prečica za snalaženje među ljudima, jer svođenje nereda na red olakšava kretanje kroz međuljudske odnose. Sledeći lakanovsku ideju, u međuljudskim odnosima Red mora da postoji, a taj Red jeste Zakon Oca, koji, Frojdovom terminologijom rečeno, kastrira subjekte kroz zabrane koje kultura podrazumeva.
Društvene strukture, kroz svoje propise, koji se i dalje kreću unutar okvira heteronormativnih, rodno ograničavajućih, patrijarhalnih, pa i mizoginih koncepata, usmeravaju ljudsko delovanje. Propisi lepog ponašanja, insistiranjem na određenim pravilima, maskiraju, zatamnjuju ili odvraćaju pažnju od problema koji se tiču različitih oblika diskriminatornog ponašanja:
rodne uloge
- U restoranu, kelnera poziva isključivo muškarac. On traži i račun. (Grabović, Knor 23)
- Domaćica ne treba da ide sama pred muškog gosta, osim ako je to starija osoba. (Grabović, Knor 74)
- Po pravilu muškarac niz stepenice ide ispred žene, a kad se penje ide usporedo sa njom. (Grabović, Knor 9)
- Na pločniku ne važi pravilo da žena i starije osobe idu s desne strane. One uvijek treba da idu sa one strane sa koje im prijeti manja opasnost. (Grabović, Knor 11)
- I muškarac treba da razvije svoj smisao za boje. (Grabović, Knor 179)
seksizam
- A nokti sa popucalim, izgrebanim ili nespretno nanijetim lakom ne ostavljaju baš najljepši utisak. Za kazalište, druge izlaske ili prilikom odlaska u goste, žena će se zadovoljiti diskretnim, svijetlim lakom. Za žene je neobično važna pravilna njega ruku, kako ne bi ispucale i postale grube. Mnoga sredstva sprečavaju pucanje kože i treba ih obilno uzimati, jer gruba ženska ruka nije osobit estetski užitak. (Ivković 18)
- Uvijek je mladić snažniji i jači od djevojke i prema tome treba da joj i pomogne i da je zaštiti od svega što bi joj moglo naškoditi. (Grabović, Knor 96)
podela rada
- Žene će u kući nositi samo kućnu haljinu. To ne znači da će cijelog dana hodati u „šlafroku", nego će za rad u kuhinji ili za popodnevni boravak sašiti praktične, lagane i jednostavne haljine. Pregača treba da bude sastavni i najvažniji dio ženske garderobe u kući, osobito u prijepodnevnim satima. (Ivković 22)
- U ormarima treba da je ustaljen red, da svaka vrsta rublja ima određeno mjesto....Za taj raspored zadužena je domaćica i ona treba da brine za točan i ustaljen raspored rublja. (Ivković 32)
Posle samo nekoliko primera, gotovo nasumično odabranih, pokazuje se koliko je duboko hijerarhijski postavljena heterosocijalna normativnost upisana u maskuline i feminine rodne identitete, i još snažnije u njihove ekspresivne forme.
Bonton je stecište predrasuda, koji društveno pozicioniranje rodnih uloga, kroz prizmu poštovanja izvesnih propisa, svodi na stereotipno reprezentovanje, koje feministička misao uporno dekonstruiše.
Smeštanje žene u isključivo pasivnu poziciju, i mentalno i fizički (osim ako nije reč o poslovima u domaćinstvu), pokušava da se opravda naturalizovanim, biološkim predstavama polova, u okviru kojih se tačno zna/podrazumeva kakva je čija uloga.
- Jasno je da mladići treba da budu pažljivi i predusretljivi prema djevojkama. Nemojte oklijevati da djevojci ponudite svoju stolicu, da joj pomognete skinuti ili obući kaput, da je propustite prvu. Uvijek je mladić snažniji i jači od djevojke i prema tome treba da joj i pomogne i da je zaštiti od svega što bi joj moglo naškoditi. (Grabović, Knor 96)
- Ako su djevojke suviše slobodne u svome ponašanju, držanju, u rječniku, neka se onda ne čude što i mladići postupaju prema njima na isti način. Djevojke treba da budu slobodne i prirodne u društvu mladića, ali uvijek sa jednom malom rezervom u stavu, koji će sigurno mladići znati da cijene. (Grabović, Knor 97)
- Mladić obično poklanja djevojci cvijeće, bombone ili neku sitnicu. Djevojka mladiću knjigu, ploču i sl. Djevojka mladiću nikada ne poklanja cvijeće. (Grabović, Knor 98)
- Plaćanje u lokalima i poslastičarnicama vrši po pravilu mladić. Djevojka učestvuje u tome tako što kasnije ili prije, dok su sami, preda mladiću svoj dio. (Grabović, Knor 99)
Ovaj poslednji primer odslikava gotovo komičnu dimenziju nepotrebnog odnosa licemerja, iz perspektive ekonomske moći, među polovima. Kroz kategoriju licemerja može se čitati veliki deo propisanih normi ponašanja.
Feminističko iščitavanje bontona može da pobudi strogu osudu ili da zabavi, u zavisnosti od trenutne pozicije, koju osoba zauzima. Ženska sveopšta poslušnost i konvencionalne predstave ponašanja, koje priliče ženskosti, ženskom ponašanju daju rodno obeležje koje će obezbediti uvažavanje, od strane muškaraca, a takođe i podići ženine moralne kvalitete na „zavidan" nivo. U takvom svetlu, bonton prerasta u pouzdanog čuvara morala devojaka i žena. Sledi nekoliko primera.
- Ako žena sebi dopusti da bude neuredna, nepočešljana, mrzovoljna i slično, sigurno je da će izgubiti mnogo od svog ugleda u očima svojih ukućana. (Grabović, Knor 80)
- Pri izboru haljine imajte pred sobom uvijek tri pitanja: šta radim? koliko imam godina? gdje radim? (Ivković 48)
- Muškarac nikad prvi ne zaustavlja ženu, a kad sa njom razgovara šešir treba da drži u ruci. (Grabović, Knor 13)
- Ljubljenje na ulici prilikom pozdravljanja treba izbjegavati, jer time postajemo upadljivi, a često djeluje i neukusno. (Grabović, Knor 13)
- Inicijativu za odlazak daju gosti, i to žena treba prva da saopšti da je vrijeme da se posjeta završi. (Grabović, Knor 28)
- Žene nazdravljaju samo onda kada su domaćice na kućnim prijemima. (Grabović, Knor 29)
- Muškarac ne treba da dozvoli da žena nosi nešto teško, da joj u svakoj prilici pridrži kaput, da je propusti prvu, da joj pomaže u svemu, i to ne samo kada drugi gledaju. I žena sa svoje strane pažnjom i obzirima treba da njeguje međusobne odnose. To će najbolje učiniti kada pokaže razumijevanje za neke manje muške „slabosti", kao što je odlazak na nogometnu utakmicu, sastanci sa svojim društvom u kavani i sl. (Grabović, Knor 79)
Bonton je i svojevrsni čuvar morala, pretežno žena, ali i muškaraca kad je u pitanju njihov izgled. Samo suzdržano, neupadljivo, i oblačenje sa merom (kakvom/čijom merom?) neće feminizirati muškarce - tako bonton opravdava mešanje muškaraca sa modom, koja je „intimna" i „ženska" stvar. Insistiranje na umerenom, neupadljivom, suzdržanom i jednostavnom odevanju, iza sebe ima kako ekonomsku i ideološku podlogu, koje se mogu razumeti kao posledice socijalističkog društva, tako i kontrolisanje, pa i suzbijanje naznaka seksualnosti (u polje seksualnog ponašanja se ne zadire, jer nije „red" direktno ulaziti u tako „privatnu" i delikatnu oblast ljudske egzistencije. Međutim, postoje jednostavni načini, a bonton jeste jedan od njih, da se seksualnost kontroliše).
Autori/ke bontona sebe predstavljaju kao poznavaoce velikog broja oblasti, tako da mogu da dele savete, tačnije – obavezne norme, koje se tiču psihologije, umetnosti, sociologije, dekoracije, pedagogije, sociolingvistike, književnosti, itd. Ipak, kako bi bonton imao nekakav autoritet, trebalo bi da ga sastavljaju autori/ke koji se bave pojedinim oblastima, i čije bi se biografije nalazile na kraju izdanja, što za sada nije slučaj. Iako je pozicija/funkcija autoriteta, kao i normi, odavno problematizovana i razbijena postmodernim razmišljanjima, potreba za knjigom koja se bavi ljudskim ponašanjem u različitim kontekstima postoji, ako ništa drugo, onda samo kao predlog i smernica. Takođe, čitateljima/kama bontona trebalo bi objasniti potrebu za nastankom svakog konkretnog pravila, te zašto se propisuje i ostaviti im mogućnost, u odnosu na kontekst, nekakvog izbora u modifikaciji samog prakticiranja. Dobro poznavanje pravila se može vešto (zlo)upotrebiti za kretanje kroz razgranatu mrežu međuljudskih odnosa i višestruko iskoristiti u neprekidnoj igri odmeravanja moći.
Napomena:
Svi primeri su citirani prema:
1. Grabović, Milica, Vladimir Knor. BONTON, Sarajevo: Svjetlost, 1984.
2. Ivković, Branko. BONTON, Zagreb: Stvranost; 1974.
...
23 Sep
INTERVIEW: Vanessa Langer
Razgovarala: Maša HilčišinRedateljica Vanessa Langer radila je nekoliko zanimljivih antropoloških istraživanja i dokumentarnih filmova u Sankt Petersburgu, Jemenu i Iranu. Na ovogodišnjem Festivalu vizuelne kulture u Estoniji, predstavila se dokumentarnim filmom 'The Veil Unveiled'.
Bitchkazz: Dokumentarni film 'The Veil Unveiled', koji si radila prije dvije godine i predstavila na ovogodišnjem Tartu festivalu vizualne kulture – Worldfilm 2007, govori o ženama koje žive u Sanai, glavnom gradu Jemena. Osim snažnog etnološkog pristupa, film otvara mnogo drugih pitanja vezanih za tradiciju nošenja vela, a o kojima znamo prilično malo, načinu nošenja vela, zbog čega žene nose veo, kako razmišljaju, šta za njih predstavlja djelimična ili potpuna skrivenost lica. Šta je tebe motiviralo da uradiš ovu dokumentarnu priču?
Vanessa: Uvijek sam nekako bila fascinirana ženama koje nose veo, jer ih u ljetnom periodu jako mnogo dolazi u Švicarsku, gdje živim, kupaju se potpuno pokrivene, tako da sam pomišljala 'moram saznati šta se krije ispod tog vela'. Kako ove žene razmišljaju, šta misle o velu, kako se osjećaju kada ga nose itd. Prije snimanja trudila sam se razgovarati sa što više žena u Jemenu na Univerzitetu gdje sam radila istraživanje, jer sam htjela razgo-varati sa njima direktno, bez prevodilica. Saznala sam da svaki način nošenja vela ima vlastitu simboliku i značenje. Činilo mi se jako zanimljivim pokušati pokazati i naučiti više o ovom jeziku kojim govore kroz različite načine nošenja vela. To je nešto što većina ljudi oko mene nikada nije imala priliku ni vidjeti, a ni znati da ima toliko načina nošenja vela. Htjela sam govoriti o tome da svaki taj veo ima vlastitu simboliku i da nisu sve žene zamotane u crni veo već da svaka od njih ima razloge nošenja vela, na različite načine ih nose i imaju svoja razmišljanja o tome.
Bitchkazz: Film na ozbiljan način pokušava razbiti stereotipe o pokrivenim ženama koje su za većinu 'zapadnih medija' samo 'pokrivene, tradicionalne, zaostale žene'. Ta crta je veoma jaka u ovoj dokumentarnoj priči. Kako su ljudi, kojima je predstavljen ovaj film, reagirali na priču koja govori o različitim načinima nošenja vela? Da li misliš da je film uspio malim dijelom razbiti stereotipe o pokrivenim ženama i otvoriti pozitivniji javni diskurs o ovoj temi?
Vanessa: Istina je da su na većini evropskih festivala ljudi reagirali dosta pozitivno. Nakon filma su mi gledateljice i gledaoci prilazile/i i govorile/i kako nikada više neće gledati pokrivene žene na način na koji su ih gledali ranije. Za mene je to bio najveći uspjeh, da ljudi prestanu biti podložni stereotipima koje nameću mediji i da su to žene koje su doktorice, profesorice, novinarke, zapadni mediji često imputiraju suprotno i govore kako su pokrivene žene potlačene i samo to. Ja ne kažem da ne postoje pokrivene žene koje su ugnjetavane i diskriminirane na razne načine, ali nisu sve pokrivene žene potlačene. Naravno da tu ima jaka tradicijska pozadina i nekada je to nametnuto sredinom u kojoj žive, ali neke žene koje sam upoznala uspjele su izaći na kraj s tim tako što su izmislile razne načine nošenja vela. U filmu neke od njih govore kako im veo ponekad služi da se smiju nekome što ne bi mogle činiti bez vela, kao i pokazivati neke prikrivene emocije, ismijavati se kada im je volja, veo ih čini u tom smislu jačima od muškaraca. Meni je to bilo potpuno novo iskustvo, jer većina nas razmišlja o tome u potpuno drugačijem pravcu. Ja nisam željela stavljati sebe u prvi plan i šta ja mislim, već pustiti njih da govore, da čujem šta žene ispod vela imaju reći. Mediji većinom govore u njihovo ime, stereotipizirajući većinu stvari na najnegativniji način, što ne pomaže njima nimalo. Ja sam željela pustiti njih da govore, a ne govoriti u njihovo ime. To je bio diskurs filma.
Bitchkazz: Tvoj pristup je zanimljiv u smislu razbijanja stereotipa o pokrivenim ženama, međutim, potencijalne negativne reakcije postoje iz razloga što se ne mogu sve ove priče sagledavati samo u pozitivnom svjetlu. Nažalost, svjedokinje smo i velikog diskiriminiranja pokrivenih žena koje se još uvijek u sredinama u kojima žive bore za pravo obrazovanja, glasanja, adekvatne zdravstvene zaštite itd. Kako je na tebe djelovao proces rada na ovom filmu? Da li si i sama na početku bila sklona razmišljanju u okvirima predrasuda i stereotipa i koliko se to promijenilo nakon završetka filma?
Vanessa: To je bilo, ustvari, veoma emotivno. Prvo što većina žena nema priliku razgova-rati sa mnogo turistkinja i turista, a posebno na ovaj način. One su se interesirale o Evropi, životu ovdje, ljudima, jer nemaju mnogo mogućnosti da čuju o tome. Bile su jako uzbuđene što razgo-varaju sa mnom, a i ja sam bila jako uzbuđena što razgovaram sa njima i što učim toliko stvari o Jemenu. Ja sam također stavila veo, jer sam željela iskusiti to i vidjeti reakcije drugih ljudi. Tako da sam stavila hidžab koji otkriva lice i pokriva kosu i nekako sam osjećala kao da imam drugu kožu, moj identitet je bio povezan sa ženama iz Jemena, osjetila sam sa njima potpunu bliskost, i zaista kao da sam imala drugu kožu, i to je zaista povezano sa identitetom. Ja sam se navikla na to nakon samo nekoliko mjeseci, mogu misliti kako je njima koje ga nose cijeli život. Isto je kao što mi Evropljanke nosimo našu odjeću, tako i one nose svoj veo. Neke od njih su mi rekle, "da ne nosim veo, osjećala bih se kao gola."
Bitchkazz: Napravila si odličnu vezu osjećaja identiteta, koje identitete imamo i zašto ih skrivamo. Moje slijedeće pitanje vezano je upravo za to prikrivanje identiteta žene koja je pokrivena. Da li misliš da je to dijelom i ukradeni identitet i na taj način otuđivanje dijela nečije slobode? Identitet žene nije nešto što bismo trebale skrivati.
Vanessa: Mislim da je sloboda u našoj glavi, a ne u tvojoj pojavi i oblačenju. Upoznala sam žene koje su obrazovane, finansijski neovisne, tako da ne mislim da one nisu slobodne. To ima mnogo više sa glavom. Zanimljivo je da su neke od njih u tom velu našle slobodu, jer mogu da prikrivaju emocije koje mi ne možemo. Ja ne mogu govoriti u ime arapskih zemalja i položaju žena koje su pokrivene. Definitivno tu postoje veliki socijalni pritisci, ali mogu govoriti o pojedinačnim ženama individuama i pustiti njih da govore, što većina medija u Evropi ne čini, govore o diskriminaciji a sami ih takvim postupkom diskriminiraju. Ja mislim da su žene sa kojima sam razgovarala jako hrabre. Uostalom, i mi koje živimo u Evropi često radimo što nam naše tradicije nalažu, pripadamo raznim običajima, većina ovdašnjih ljudi funkcionira u raznim okvirima koji su isto tako upitni za nečiju slobodu. Mi kao stranci i strankinje nemamo pravo govoriti da to ne valja i šta treba raditi, a šta ne treba. To je kolonijalistički pristup, nemamo pravo suditi nji-hovu slobodu, jer sloboda je za njih nešto potpuno drugo, a ljudi sa Zapada često vole reći šta je dobro, a šta nije i skloni su osuđivanju i prosuđivanju drugih. Zapadni mediji vole reći šta je dobro, šta je loše, i da su sve muslimanske žene iste. Uvijek je samo osuda i to je nešto što ne volim.
Bitchkazz: Reci mi nešto više o muško-ženskim odnosima u Jemenu.
Vanessa: To je veoma kompleksno pitanje, to je još uvijek jako podvojeno društvo, žene i muškarci su odvojeni. No mislim da se to mijenja sa mladim generacijama, žene i muškarci se sve više miješaju. Još uvijek ima mnogo unaprijed aranžiranih brakova, ali sam upoznala i žene koje su same sebi odabrale muževe. To je dug proces i ja mislim da se stvari tamo polako mijenjaju na bolje.
Ja znam da su one meni govorile dosta stvari kao nekome sa Zapada, mnogo više i otvorenije nego što bi to uradile u svojoj sredini. One znaju da mediji u Evropi govore loše o velu i htjele su da ljudi čuju i nešto drugo o tome.
Bitchkazz: Trenutno radiš istraživanje u Iranu. Reci mi nešto više o tome.
Vanessa: Istraživanje je vezano za moj magistarski rad. Provela sam godinu dana u Iranu kako bih se približila ljudima tamo. Ideja je bila da dam kameru mladim umjetnicama i umjetnicima u Teheranu, onima koje/i su rođene/i nakon Revolucije. Osamnaest umjetnica i umjetnika učestvuje u ovom projektu i snimaju svoj svakodnevni život. Interesuje me način na koji će predstaviti sebe. U Iranu je javni prostor potpuno drugačiji u odnosu na privatni prostor u smislu utjecaja, povezanosti, tradicije, religije, željela sam povezati ova dva prostora i pokazati kako izgleda svakodnevni život u Iranu iz njihove perspektive.
...
Bitchkazz: Dokumentarni film 'The Veil Unveiled', koji si radila prije dvije godine i predstavila na ovogodišnjem Tartu festivalu vizualne kulture – Worldfilm 2007, govori o ženama koje žive u Sanai, glavnom gradu Jemena. Osim snažnog etnološkog pristupa, film otvara mnogo drugih pitanja vezanih za tradiciju nošenja vela, a o kojima znamo prilično malo, načinu nošenja vela, zbog čega žene nose veo, kako razmišljaju, šta za njih predstavlja djelimična ili potpuna skrivenost lica. Šta je tebe motiviralo da uradiš ovu dokumentarnu priču?
Vanessa: Uvijek sam nekako bila fascinirana ženama koje nose veo, jer ih u ljetnom periodu jako mnogo dolazi u Švicarsku, gdje živim, kupaju se potpuno pokrivene, tako da sam pomišljala 'moram saznati šta se krije ispod tog vela'. Kako ove žene razmišljaju, šta misle o velu, kako se osjećaju kada ga nose itd. Prije snimanja trudila sam se razgovarati sa što više žena u Jemenu na Univerzitetu gdje sam radila istraživanje, jer sam htjela razgo-varati sa njima direktno, bez prevodilica. Saznala sam da svaki način nošenja vela ima vlastitu simboliku i značenje. Činilo mi se jako zanimljivim pokušati pokazati i naučiti više o ovom jeziku kojim govore kroz različite načine nošenja vela. To je nešto što većina ljudi oko mene nikada nije imala priliku ni vidjeti, a ni znati da ima toliko načina nošenja vela. Htjela sam govoriti o tome da svaki taj veo ima vlastitu simboliku i da nisu sve žene zamotane u crni veo već da svaka od njih ima razloge nošenja vela, na različite načine ih nose i imaju svoja razmišljanja o tome.
Bitchkazz: Film na ozbiljan način pokušava razbiti stereotipe o pokrivenim ženama koje su za većinu 'zapadnih medija' samo 'pokrivene, tradicionalne, zaostale žene'. Ta crta je veoma jaka u ovoj dokumentarnoj priči. Kako su ljudi, kojima je predstavljen ovaj film, reagirali na priču koja govori o različitim načinima nošenja vela? Da li misliš da je film uspio malim dijelom razbiti stereotipe o pokrivenim ženama i otvoriti pozitivniji javni diskurs o ovoj temi?
Vanessa: Istina je da su na većini evropskih festivala ljudi reagirali dosta pozitivno. Nakon filma su mi gledateljice i gledaoci prilazile/i i govorile/i kako nikada više neće gledati pokrivene žene na način na koji su ih gledali ranije. Za mene je to bio najveći uspjeh, da ljudi prestanu biti podložni stereotipima koje nameću mediji i da su to žene koje su doktorice, profesorice, novinarke, zapadni mediji često imputiraju suprotno i govore kako su pokrivene žene potlačene i samo to. Ja ne kažem da ne postoje pokrivene žene koje su ugnjetavane i diskriminirane na razne načine, ali nisu sve pokrivene žene potlačene. Naravno da tu ima jaka tradicijska pozadina i nekada je to nametnuto sredinom u kojoj žive, ali neke žene koje sam upoznala uspjele su izaći na kraj s tim tako što su izmislile razne načine nošenja vela. U filmu neke od njih govore kako im veo ponekad služi da se smiju nekome što ne bi mogle činiti bez vela, kao i pokazivati neke prikrivene emocije, ismijavati se kada im je volja, veo ih čini u tom smislu jačima od muškaraca. Meni je to bilo potpuno novo iskustvo, jer većina nas razmišlja o tome u potpuno drugačijem pravcu. Ja nisam željela stavljati sebe u prvi plan i šta ja mislim, već pustiti njih da govore, da čujem šta žene ispod vela imaju reći. Mediji većinom govore u njihovo ime, stereotipizirajući većinu stvari na najnegativniji način, što ne pomaže njima nimalo. Ja sam željela pustiti njih da govore, a ne govoriti u njihovo ime. To je bio diskurs filma.
Bitchkazz: Tvoj pristup je zanimljiv u smislu razbijanja stereotipa o pokrivenim ženama, međutim, potencijalne negativne reakcije postoje iz razloga što se ne mogu sve ove priče sagledavati samo u pozitivnom svjetlu. Nažalost, svjedokinje smo i velikog diskiriminiranja pokrivenih žena koje se još uvijek u sredinama u kojima žive bore za pravo obrazovanja, glasanja, adekvatne zdravstvene zaštite itd. Kako je na tebe djelovao proces rada na ovom filmu? Da li si i sama na početku bila sklona razmišljanju u okvirima predrasuda i stereotipa i koliko se to promijenilo nakon završetka filma?
Vanessa: To je bilo, ustvari, veoma emotivno. Prvo što većina žena nema priliku razgova-rati sa mnogo turistkinja i turista, a posebno na ovaj način. One su se interesirale o Evropi, životu ovdje, ljudima, jer nemaju mnogo mogućnosti da čuju o tome. Bile su jako uzbuđene što razgo-varaju sa mnom, a i ja sam bila jako uzbuđena što razgovaram sa njima i što učim toliko stvari o Jemenu. Ja sam također stavila veo, jer sam željela iskusiti to i vidjeti reakcije drugih ljudi. Tako da sam stavila hidžab koji otkriva lice i pokriva kosu i nekako sam osjećala kao da imam drugu kožu, moj identitet je bio povezan sa ženama iz Jemena, osjetila sam sa njima potpunu bliskost, i zaista kao da sam imala drugu kožu, i to je zaista povezano sa identitetom. Ja sam se navikla na to nakon samo nekoliko mjeseci, mogu misliti kako je njima koje ga nose cijeli život. Isto je kao što mi Evropljanke nosimo našu odjeću, tako i one nose svoj veo. Neke od njih su mi rekle, "da ne nosim veo, osjećala bih se kao gola."
Bitchkazz: Napravila si odličnu vezu osjećaja identiteta, koje identitete imamo i zašto ih skrivamo. Moje slijedeće pitanje vezano je upravo za to prikrivanje identiteta žene koja je pokrivena. Da li misliš da je to dijelom i ukradeni identitet i na taj način otuđivanje dijela nečije slobode? Identitet žene nije nešto što bismo trebale skrivati.
Vanessa: Mislim da je sloboda u našoj glavi, a ne u tvojoj pojavi i oblačenju. Upoznala sam žene koje su obrazovane, finansijski neovisne, tako da ne mislim da one nisu slobodne. To ima mnogo više sa glavom. Zanimljivo je da su neke od njih u tom velu našle slobodu, jer mogu da prikrivaju emocije koje mi ne možemo. Ja ne mogu govoriti u ime arapskih zemalja i položaju žena koje su pokrivene. Definitivno tu postoje veliki socijalni pritisci, ali mogu govoriti o pojedinačnim ženama individuama i pustiti njih da govore, što većina medija u Evropi ne čini, govore o diskriminaciji a sami ih takvim postupkom diskriminiraju. Ja mislim da su žene sa kojima sam razgovarala jako hrabre. Uostalom, i mi koje živimo u Evropi često radimo što nam naše tradicije nalažu, pripadamo raznim običajima, većina ovdašnjih ljudi funkcionira u raznim okvirima koji su isto tako upitni za nečiju slobodu. Mi kao stranci i strankinje nemamo pravo govoriti da to ne valja i šta treba raditi, a šta ne treba. To je kolonijalistički pristup, nemamo pravo suditi nji-hovu slobodu, jer sloboda je za njih nešto potpuno drugo, a ljudi sa Zapada često vole reći šta je dobro, a šta nije i skloni su osuđivanju i prosuđivanju drugih. Zapadni mediji vole reći šta je dobro, šta je loše, i da su sve muslimanske žene iste. Uvijek je samo osuda i to je nešto što ne volim.
Bitchkazz: Reci mi nešto više o muško-ženskim odnosima u Jemenu.
Vanessa: To je veoma kompleksno pitanje, to je još uvijek jako podvojeno društvo, žene i muškarci su odvojeni. No mislim da se to mijenja sa mladim generacijama, žene i muškarci se sve više miješaju. Još uvijek ima mnogo unaprijed aranžiranih brakova, ali sam upoznala i žene koje su same sebi odabrale muževe. To je dug proces i ja mislim da se stvari tamo polako mijenjaju na bolje.
Ja znam da su one meni govorile dosta stvari kao nekome sa Zapada, mnogo više i otvorenije nego što bi to uradile u svojoj sredini. One znaju da mediji u Evropi govore loše o velu i htjele su da ljudi čuju i nešto drugo o tome.
Bitchkazz: Trenutno radiš istraživanje u Iranu. Reci mi nešto više o tome.
Vanessa: Istraživanje je vezano za moj magistarski rad. Provela sam godinu dana u Iranu kako bih se približila ljudima tamo. Ideja je bila da dam kameru mladim umjetnicama i umjetnicima u Teheranu, onima koje/i su rođene/i nakon Revolucije. Osamnaest umjetnica i umjetnika učestvuje u ovom projektu i snimaju svoj svakodnevni život. Interesuje me način na koji će predstaviti sebe. U Iranu je javni prostor potpuno drugačiji u odnosu na privatni prostor u smislu utjecaja, povezanosti, tradicije, religije, željela sam povezati ova dva prostora i pokazati kako izgleda svakodnevni život u Iranu iz njihove perspektive.
...
23 Sep
POSLOVNI PUT U TAMBURU
Olja Savičević-Ivančević
Svi su u firmi fasovali neku trbušnu virozu i tako je Mače, htjela-ne htjela, morala mene povesti u Tamburu po robu. Nikad prije nisam bila u Tamburi, iako je udaljena svega četiri sata vožnje od grada u kojem živim. Moje je tijelo treperilo pri pomisli na svjetla velegrada. Morala sam se praviti cool ispred Mačeta, jer ona je bila super cool mačka, a ja sam u najboljem slučaju mogla izigravati njezina psića.
Jutro je bilo rumeno i nježno. Plavi je kombi čekao pod trešnjom.
Pokušavala sam košticama pogoditi svoj palac u sandali. Mače me pogledala zakolutavši očima i bacila mi snop ključeva koji je pao na pod.
– Znaš onu francusku poslovicu, Haklberi? – pitala me. – Nije žvaka za seljaka.
Vozila sam praznom autocestom, a Mače je motala džoint. Prije deset ujutro bila je totalno napušena. Zrak je bio vruć. Cesta usijana. Poželjela se okupati i mi smo skrenule s autoceste u neku pripizdinu.
Bijaše to ubava pripizdina. Tamarini, pinije, obluci. Gomila račića poskakala je sa stijena u more. A more nas je zivkalo: Dobro jutro, curice!
Mače se skinula do gola, zagazila u plićak i rekla mi mrtva ozbiljna:
– Dobro kažu stari Indijanci, kad staviš prst u more, osjećaš vezu s cijelim svijetom.
Dok se ona praćakala, ja sam sjela na katran, pa sam skinula šorc i prala ga u plićaku. Bilo je još gore. Ruke su mi bile crne od katrana. I lice, jer sam brisala znoj.
Sad je i Mače izašla van i meni je bilo glupo piljit u šefičine sise, pa sam se skinula u gaćice i grudnjak i hitnula se u modru modrinu. Možda me opere.
Nadala sam se da će se obuć', al nije. Smotala je još jednoga i mahnula mi da izađem.
Evo, puši, tutnula mi je smrduckavi smotuljak pod nos. Nikad prije nisam pušila travu.
Tako sam se zavidala da nisam osjećala ništa osim smijeha koji mi je u valovima dolazio iz trbuha. Mače nije bila osobito duhovita, ali moj radar za humor postao je odjednom vrlo istančan. Otkrila sam kako svaka riječ može biti smiješna, ako joj dopustiš. Sunce me pržilo, zemlja se hihotala, a onda se nebo pomiješalo s mojim mekanim mozgom i ja sam zaspala kao tuljanovo mlado.
Sljedeće što sam vidjela bilo je stopalo s crno lakiranim noktima koje me drmusalo po bedru:
– Diš' se Haklberi, majku mu, neko nam je popalio robu!
Gola Mače skakala je od grma do bora nimalo cool tresući sisama. Zbilja nam je neki manijak dok smo spavale ćopio odjeću, moje sandale i njezine nove pink nanule.
Glava mi je pucala ko da je u njoj drobljeno staklo. Srećom, torba s ključevima od kombija bila je cijelo vrijeme pod mojim licem. Čak mi je i cvijet s torbe ostavio fosil na faci.
– Jesus, na što ličiš – zamijaukala je šefica.
Vidjelo se da je u panici, jer je ko blesava zvrndala plažom i psovala fantomskog đavola koji nas je okrao. Predložila sam da sjednemo u kombi i u prvoj kući pokušamo zamoliti neku odjeću.
– Ja ću – kazala sam – pokucati i pitati.
Ona me odmjerila. Bila sam crvena od sunca i crna od katrana, u pepita gaćicama i push-up-grudnjaku iz kojeg se još cijedila slana tekućina. Počela je plakati. Histerično je jecala desetak minuta, onda je uzela ključeve i krenula prema kombiju. Pokušala sam je utješiti onom bjeloruskom: tko pita, ne skita. Ponovno je počela ridati.
Prva kuća na koju smo naišle imala je na sebi plavu zvijezdu. Mislila sam, ko crta plavu zvijezdu na kući, toga ni mi nećemo odveć iznenaditi.
U kući je živio uhati zvekan i njegova starica majka. Starica majka brala je bob u vrtu kad sam se pred njom uprizorila u svoj svojoj raskoši. Podigla je crni rubac s čela i pogledala me poluzainteresirano:
– A-a, još jedna kojoj su ukrali robu na plaži.
Mače je dobila muške gaće i žutu majicu na kojoj je pisalo ime nekog deterdženta, da ne reklamiram, a ja sam dobila kariranu pregaču koja mi se super slagala s pepita gaćicama. Uzela nam je po sto kuna za te štrace, ali znate onu austrougarsku: tko bira, masturbira. Ili nešto slično… Uglavnom – nismo baš imale izbora, pa smo bile zahvalne.
Stara nam je skuhala kavu i ostavila nas u kuhinji s uhatim zvekanom. Zvekan se zvao Marko, imao je tridesetak godinica i, kao i ostatak poštene mladosti u zemlji, živio na materinoj grbači. Mače se sjetila kako je nedavno na TV-u gledala belgijsku Živu istinu u kojoj su prikazali kao izumiruću vrstu tridesetogodišnjeg Belgijca koji je, da se čudom načudiš, još živio s roditeljima.
Belgijac je u svoju obranu rekao:
– U Istočnoj Europi ima mnogo mladih koji žive s roditeljima i iza tridesete.
Naš uhati Marko u svoju je obranu rekao:
– Ma ja bih već odavno kidnuo, ali stara mi ne da. Tjera me da ljudima kradem robu s plaže, pa je onda preprodaje sljedećim žrtvama. Moj je san otići u Tamburu i zaposliti se kao konobar.
Ja sam rekla:
– Obriši suze, generacijo: ti nama naše krpice – mi tebi put u Tamburu!
Mače je rekla:
– Znaš onu balkansku, ako stvarno nešto želiš, čitav svijet se uroti da to i dobiješ.
Stvarno je cool ta Mače.
Predvečerje se nježno zlatilo. Zrikavci su zrikali. Pod orahom je čekao plavi kombi. U vrtu je stara nabadala taklje za pomidore.
Nas troje neopaženo smo uskočili u vozilo. Ubacila sam u prvu i nagazila po gasu. Kokoši su prhnule kokodačući, a naš je kombi veselo zabrazdio niz seoski makadam.
Marko se blentavo smiješio i pjevuckao pjesmu s radija. Me And Bobby Mc'Gee. Mače je digla noge i lagano motala. Htjela sam je pitati hoće li mene i ubuduće voditi na poslovni put, jer mislim da bi trebala. Nakon svega. Ali nisam pitala ništa.
Osjećala sam kako iz daljine trepere svjetla Tambure. Taj ritam ponavljalo je moje bezazleno i pomalo ludo srce.
[iz zbirke: 'Nasmijati psa']
...
Svi su u firmi fasovali neku trbušnu virozu i tako je Mače, htjela-ne htjela, morala mene povesti u Tamburu po robu. Nikad prije nisam bila u Tamburi, iako je udaljena svega četiri sata vožnje od grada u kojem živim. Moje je tijelo treperilo pri pomisli na svjetla velegrada. Morala sam se praviti cool ispred Mačeta, jer ona je bila super cool mačka, a ja sam u najboljem slučaju mogla izigravati njezina psića.
Jutro je bilo rumeno i nježno. Plavi je kombi čekao pod trešnjom.
Pokušavala sam košticama pogoditi svoj palac u sandali. Mače me pogledala zakolutavši očima i bacila mi snop ključeva koji je pao na pod.
– Znaš onu francusku poslovicu, Haklberi? – pitala me. – Nije žvaka za seljaka.
Vozila sam praznom autocestom, a Mače je motala džoint. Prije deset ujutro bila je totalno napušena. Zrak je bio vruć. Cesta usijana. Poželjela se okupati i mi smo skrenule s autoceste u neku pripizdinu.
Bijaše to ubava pripizdina. Tamarini, pinije, obluci. Gomila račića poskakala je sa stijena u more. A more nas je zivkalo: Dobro jutro, curice!
Mače se skinula do gola, zagazila u plićak i rekla mi mrtva ozbiljna:
– Dobro kažu stari Indijanci, kad staviš prst u more, osjećaš vezu s cijelim svijetom.
Dok se ona praćakala, ja sam sjela na katran, pa sam skinula šorc i prala ga u plićaku. Bilo je još gore. Ruke su mi bile crne od katrana. I lice, jer sam brisala znoj.
Sad je i Mače izašla van i meni je bilo glupo piljit u šefičine sise, pa sam se skinula u gaćice i grudnjak i hitnula se u modru modrinu. Možda me opere.
Nadala sam se da će se obuć', al nije. Smotala je još jednoga i mahnula mi da izađem.
Evo, puši, tutnula mi je smrduckavi smotuljak pod nos. Nikad prije nisam pušila travu.
Tako sam se zavidala da nisam osjećala ništa osim smijeha koji mi je u valovima dolazio iz trbuha. Mače nije bila osobito duhovita, ali moj radar za humor postao je odjednom vrlo istančan. Otkrila sam kako svaka riječ može biti smiješna, ako joj dopustiš. Sunce me pržilo, zemlja se hihotala, a onda se nebo pomiješalo s mojim mekanim mozgom i ja sam zaspala kao tuljanovo mlado.
Sljedeće što sam vidjela bilo je stopalo s crno lakiranim noktima koje me drmusalo po bedru:
– Diš' se Haklberi, majku mu, neko nam je popalio robu!
Gola Mače skakala je od grma do bora nimalo cool tresući sisama. Zbilja nam je neki manijak dok smo spavale ćopio odjeću, moje sandale i njezine nove pink nanule.
Glava mi je pucala ko da je u njoj drobljeno staklo. Srećom, torba s ključevima od kombija bila je cijelo vrijeme pod mojim licem. Čak mi je i cvijet s torbe ostavio fosil na faci.
– Jesus, na što ličiš – zamijaukala je šefica.
Vidjelo se da je u panici, jer je ko blesava zvrndala plažom i psovala fantomskog đavola koji nas je okrao. Predložila sam da sjednemo u kombi i u prvoj kući pokušamo zamoliti neku odjeću.
– Ja ću – kazala sam – pokucati i pitati.
Ona me odmjerila. Bila sam crvena od sunca i crna od katrana, u pepita gaćicama i push-up-grudnjaku iz kojeg se još cijedila slana tekućina. Počela je plakati. Histerično je jecala desetak minuta, onda je uzela ključeve i krenula prema kombiju. Pokušala sam je utješiti onom bjeloruskom: tko pita, ne skita. Ponovno je počela ridati.
Prva kuća na koju smo naišle imala je na sebi plavu zvijezdu. Mislila sam, ko crta plavu zvijezdu na kući, toga ni mi nećemo odveć iznenaditi.
U kući je živio uhati zvekan i njegova starica majka. Starica majka brala je bob u vrtu kad sam se pred njom uprizorila u svoj svojoj raskoši. Podigla je crni rubac s čela i pogledala me poluzainteresirano:
– A-a, još jedna kojoj su ukrali robu na plaži.
Mače je dobila muške gaće i žutu majicu na kojoj je pisalo ime nekog deterdženta, da ne reklamiram, a ja sam dobila kariranu pregaču koja mi se super slagala s pepita gaćicama. Uzela nam je po sto kuna za te štrace, ali znate onu austrougarsku: tko bira, masturbira. Ili nešto slično… Uglavnom – nismo baš imale izbora, pa smo bile zahvalne.
Stara nam je skuhala kavu i ostavila nas u kuhinji s uhatim zvekanom. Zvekan se zvao Marko, imao je tridesetak godinica i, kao i ostatak poštene mladosti u zemlji, živio na materinoj grbači. Mače se sjetila kako je nedavno na TV-u gledala belgijsku Živu istinu u kojoj su prikazali kao izumiruću vrstu tridesetogodišnjeg Belgijca koji je, da se čudom načudiš, još živio s roditeljima.
Belgijac je u svoju obranu rekao:
– U Istočnoj Europi ima mnogo mladih koji žive s roditeljima i iza tridesete.
Naš uhati Marko u svoju je obranu rekao:
– Ma ja bih već odavno kidnuo, ali stara mi ne da. Tjera me da ljudima kradem robu s plaže, pa je onda preprodaje sljedećim žrtvama. Moj je san otići u Tamburu i zaposliti se kao konobar.
Ja sam rekla:
– Obriši suze, generacijo: ti nama naše krpice – mi tebi put u Tamburu!
Mače je rekla:
– Znaš onu balkansku, ako stvarno nešto želiš, čitav svijet se uroti da to i dobiješ.
Stvarno je cool ta Mače.
Predvečerje se nježno zlatilo. Zrikavci su zrikali. Pod orahom je čekao plavi kombi. U vrtu je stara nabadala taklje za pomidore.
Nas troje neopaženo smo uskočili u vozilo. Ubacila sam u prvu i nagazila po gasu. Kokoši su prhnule kokodačući, a naš je kombi veselo zabrazdio niz seoski makadam.
Marko se blentavo smiješio i pjevuckao pjesmu s radija. Me And Bobby Mc'Gee. Mače je digla noge i lagano motala. Htjela sam je pitati hoće li mene i ubuduće voditi na poslovni put, jer mislim da bi trebala. Nakon svega. Ali nisam pitala ništa.
Osjećala sam kako iz daljine trepere svjetla Tambure. Taj ritam ponavljalo je moje bezazleno i pomalo ludo srce.
[iz zbirke: 'Nasmijati psa']
...
23 Sep
MLADOST TRAŽI HORSKO PJEVANJE
Ivančica Ivana Đerić
Mladost je prelijepa životinja,
Koja traži horsko pjevanje,
Traži razgrijevanje
svih zaboravljenih principa,
Svih prototipa
tužne sigurnosti u koju se oblačim,
Mladost traži pjesmu u kojoj se na vrhuncu i kao vir umire
A ne tihu, gdje odumire.
Mladost traži horsko pjevanje,
Traži da se uđe u sve hodnike, pune plijesni,
Da se duša ne stijesni u svoj mali kutak tužne sigurnosti,
I bože oprosti,
Mladost traži horsko, traži horsko pjevanje,
A ne oklijevanje,
Traži da se rasprsne kao dinamit u mom mesu,
Traži pravu adresu
A ne da posti kao neposlano pismo.
Mladost traži horsko pjevanje,
Traži djelanje,
Da se duša ne uneredi kao sto običaj ima,
Da se ne raštima,
I mladost vidi
sve zgrade kao kocke lega,
Svu zimu kao posljedicu snijega
Kao posljedicu
tužne sigurnosti.
Mladost horsko, mladost horsko zahtijeva pjevanje,
A ne razumijevanje
nužne propasti koja svud bane,
Mladost traži fontane
A ne male bare u kojoj žive mala bića
Traži krvoprolića
svojih potreba
A ne tužnu i neumitnu sigurnost.
Mladost horsko, mladost horsko pjevanje izvodi
I usput proizvodi
adekvatnu žalost,
I ocvalost,
I male suze nad golim stvarima,
I žal za milodarima
koje jesmo iz obijesti prouzročili,
Dok je s nama hor mladosti jednu horsku, jednu horsku pjesmu pjevao.
Mladost traži, mladost traži horsku notu,
Traži dobrotu
Traži čvrstu tačku usred živog pijeska
koji se po principu obijesti mijenja,
Traži smrt strpljenja,
A ne tužnu i neumitnu sigurnost
A ne kompromise u koje svi drugi bježe
Traži smrt ribara a ne cjelinu mreže,
A ne njenu tihu
I neumitnu sigurnost.
Ali večeras
želi eksploziv u mome pupku,
želi kupku
među nebeskim tijelima mojih zjena,
I traži korijenje sjena
Koje se tamo kao zvijeri kote,
I traži da je te zvijeri
ukrote
I traži nježnu
i neumitnu sigurnost.
Avgust 16, 2006
[iz zbirke 'SVJEŽ POGLED NA MOJU USTAJALOST']
...
Mladost je prelijepa životinja,
Koja traži horsko pjevanje,
Traži razgrijevanje
svih zaboravljenih principa,
Svih prototipa
tužne sigurnosti u koju se oblačim,
Mladost traži pjesmu u kojoj se na vrhuncu i kao vir umire
A ne tihu, gdje odumire.
Mladost traži horsko pjevanje,
Traži da se uđe u sve hodnike, pune plijesni,
Da se duša ne stijesni u svoj mali kutak tužne sigurnosti,
I bože oprosti,
Mladost traži horsko, traži horsko pjevanje,
A ne oklijevanje,
Traži da se rasprsne kao dinamit u mom mesu,
Traži pravu adresu
A ne da posti kao neposlano pismo.
Mladost traži horsko pjevanje,
Traži djelanje,
Da se duša ne uneredi kao sto običaj ima,
Da se ne raštima,
I mladost vidi
sve zgrade kao kocke lega,
Svu zimu kao posljedicu snijega
Kao posljedicu
tužne sigurnosti.
Mladost horsko, mladost horsko zahtijeva pjevanje,
A ne razumijevanje
nužne propasti koja svud bane,
Mladost traži fontane
A ne male bare u kojoj žive mala bića
Traži krvoprolića
svojih potreba
A ne tužnu i neumitnu sigurnost.
Mladost horsko, mladost horsko pjevanje izvodi
I usput proizvodi
adekvatnu žalost,
I ocvalost,
I male suze nad golim stvarima,
I žal za milodarima
koje jesmo iz obijesti prouzročili,
Dok je s nama hor mladosti jednu horsku, jednu horsku pjesmu pjevao.
Mladost traži, mladost traži horsku notu,
Traži dobrotu
Traži čvrstu tačku usred živog pijeska
koji se po principu obijesti mijenja,
Traži smrt strpljenja,
A ne tužnu i neumitnu sigurnost
A ne kompromise u koje svi drugi bježe
Traži smrt ribara a ne cjelinu mreže,
A ne njenu tihu
I neumitnu sigurnost.
Ali večeras
želi eksploziv u mome pupku,
želi kupku
među nebeskim tijelima mojih zjena,
I traži korijenje sjena
Koje se tamo kao zvijeri kote,
I traži da je te zvijeri
ukrote
I traži nježnu
i neumitnu sigurnost.
Avgust 16, 2006
[iz zbirke 'SVJEŽ POGLED NA MOJU USTAJALOST']
...
23 Sep
GLAVOBOLJA ME BUDI
Igor Banjac
Prošlo je dva
Odgegao sam do kuhinje, istresao medikamente
Iz kutije za cipele
Potom prerovao sve torbe i jakne
I jedva pronašao dvije tablete
Koliko mi obično treba da glavobolja prestane
Izmrvio sam ih i progutao sa sokom od crnih ribizla
Pripremio Makovu pelenu, nakvasio je punčevom rakijom
I zamotao glavu, jako jako stegnuo platno oko čela
Šetkam kroz stan
Ukućani spavaju i rijetko kad možeš uživati
U miru, bez potjere
Dotičem stvari kao da prvi put ih vidim
Kao uljez u tuđem domu
Palim teve, buljim u razgoropađeni anus
Iz kojeg curi žućkasta tečnost
Dvojica tipova prilaze i ukrštenim
Kurčićima polagano ulaze
Fuck my ass oh fuck me
Tresem se na crvenoj sofi i tutanj se rasipa
Kroz bolne sljepoočnice
Gasim teve i odlazim u kupatilo
Pokušavam odgonetnuti facu
Koju promatram u ogledalu
Čekam da kap se odvoji
Od plavo-ljubičaste žile
Naslanjam čelo na hladno staklo
Mliječna magla je progutala zgrade
Poneko crveno svjetlo probija se do mojih očiju
Kao mali gradski svjetionik
A golemo je ovo bespuće, golemo
Osjetim analgetike u sekretu koji se zaustavlja u grlu
I blaga nemoć spušta se u noge
Vraćam se u krevet i navlačim pokrivač do nosa
Ništa vrjednije od ovog osjećaja
Kada ljudi su zanijemjeli
Svijet je zanijemio
I sladunjavo zadovoljstvo mrmori
Prije dubokog mirnog sna
[iz zbirke: 'Svjedok i konj']
...
Prošlo je dva
Odgegao sam do kuhinje, istresao medikamente
Iz kutije za cipele
Potom prerovao sve torbe i jakne
I jedva pronašao dvije tablete
Koliko mi obično treba da glavobolja prestane
Izmrvio sam ih i progutao sa sokom od crnih ribizla
Pripremio Makovu pelenu, nakvasio je punčevom rakijom
I zamotao glavu, jako jako stegnuo platno oko čela
Šetkam kroz stan
Ukućani spavaju i rijetko kad možeš uživati
U miru, bez potjere
Dotičem stvari kao da prvi put ih vidim
Kao uljez u tuđem domu
Palim teve, buljim u razgoropađeni anus
Iz kojeg curi žućkasta tečnost
Dvojica tipova prilaze i ukrštenim
Kurčićima polagano ulaze
Fuck my ass oh fuck me
Tresem se na crvenoj sofi i tutanj se rasipa
Kroz bolne sljepoočnice
Gasim teve i odlazim u kupatilo
Pokušavam odgonetnuti facu
Koju promatram u ogledalu
Čekam da kap se odvoji
Od plavo-ljubičaste žile
Naslanjam čelo na hladno staklo
Mliječna magla je progutala zgrade
Poneko crveno svjetlo probija se do mojih očiju
Kao mali gradski svjetionik
A golemo je ovo bespuće, golemo
Osjetim analgetike u sekretu koji se zaustavlja u grlu
I blaga nemoć spušta se u noge
Vraćam se u krevet i navlačim pokrivač do nosa
Ništa vrjednije od ovog osjećaja
Kada ljudi su zanijemjeli
Svijet je zanijemio
I sladunjavo zadovoljstvo mrmori
Prije dubokog mirnog sna
[iz zbirke: 'Svjedok i konj']
...
23 Sep
NARODNI PJESNIK SEMRA
Iz menstrualnog ciklusa 2005:
PJESME VULGARNE PRINCEZE KIKIĆZagonetka:
Svud okolo smeće, u sredini pečeno janje?
(Bosna i Hercegovina)
KURČEVA PJESMA
U falusoidnom ljubavnom zagrljaju
Minareti i crkveni tornjevi stoje:
-Multikurtularnost, to je naša stvarnost!
Pjesmu svetu svjetini poje.
Pičkina pjesma
Svjetina titra u tlapnji i guta
Sve što je bogom i sentimentom dano
Potkupljiva, u prilične usne se smota
i riče: ‘Što je za kurac, nije mi strano!’
Crossgender duet - a folk song
Macho, to je tek prava vjera.
Ako muškarac (u posvećenim krugovima)
Odbije imenovati ženu pička
Tad skrnavi sveto.
Muškarac ženu posjeduje
Kad stavi Organ u njen mistični Muf.
Feministkinje
Aman
Kar-karijeristkinje
Zeman.
Ženstvenost, to je dekolte.
To je kad se muško okrene
I sirovo krikne
Manijački zvizne
A mlada bude spokojna
Jer pruža radost preponama.
E pederi, zapadno smeće, oni ne znaju šta se u šta meće.
Ja bi se bacijo sa zgrade da sam peder!
Dok dvije djevojke, to tolerišem,
Štajaznam neam ništa protiv toga.
Aman, od mog kurca nema ništa veće
Od udaje ništa nema preče-
Đe ćeš na ovom svijetu bolje sreće?
Zeman, muško-žensko to se meće! 2X
Princezu boli glava
Od:
Maminih sinova
Tupavih mutavaca
Šibičara
Muha zunzara i njihovih ambicioznih beba
Plasmana i asortimana
Historijskog prava na
Smrtno dosadnih igara
Žabokrečine fame mućaka klanova marioneta
Nacionalnih okvira i identiteta
Aktivista humanista isplativih fraza
Vrhunskih umjetnika/ca
Sljedbenika/ca
Forumaša/ica
Ljubavnika
CA.
Endema i uobičajenih čudaka
srba hrvata i bošnjaka
židova kršćana i muslimana
Posebno! (da istaknem, za svaki slučaj)
Uglednih familija i njihovih mrtvih predaka
Akreditacija afirmacija aplikacija
Oh, liz mi, liz mi
U robovsko-nekrofilska civilizacija -
Sintetička halucinacija
Digniteta i karizmi
(to mi zvuči kao vukodlak ili aligator)
Kurioziteta
(Ta riječ je definitivno bolesna)
Visoke kulture (i alternative)
Moralnih i časnih
Vrlo važnih osoba
I sve, sve druge su joj fele krive
Što gaču, rokću i grgore
U uvaženoj masi se laktaju, žamore
Jalovo se trude
Da u smrti
Besmrtnost iznude...
Svud okolo smeće, u sredini pečeno janje?
(Bosna i Hercegovina)
KURČEVA PJESMA
U falusoidnom ljubavnom zagrljaju
Minareti i crkveni tornjevi stoje:
-Multikurtularnost, to je naša stvarnost!
Pjesmu svetu svjetini poje.
Pičkina pjesma
Svjetina titra u tlapnji i guta
Sve što je bogom i sentimentom dano
Potkupljiva, u prilične usne se smota
i riče: ‘Što je za kurac, nije mi strano!’
Crossgender duet - a folk song
Macho, to je tek prava vjera.
Ako muškarac (u posvećenim krugovima)
Odbije imenovati ženu pička
Tad skrnavi sveto.
Muškarac ženu posjeduje
Kad stavi Organ u njen mistični Muf.
Feministkinje
Aman
Kar-karijeristkinje
Zeman.
Ženstvenost, to je dekolte.
To je kad se muško okrene
I sirovo krikne
Manijački zvizne
A mlada bude spokojna
Jer pruža radost preponama.
E pederi, zapadno smeće, oni ne znaju šta se u šta meće.
Ja bi se bacijo sa zgrade da sam peder!
Dok dvije djevojke, to tolerišem,
Štajaznam neam ništa protiv toga.
Aman, od mog kurca nema ništa veće
Od udaje ništa nema preče-
Đe ćeš na ovom svijetu bolje sreće?
Zeman, muško-žensko to se meće! 2X
Princezu boli glava
Od:
Maminih sinova
Tupavih mutavaca
Šibičara
Muha zunzara i njihovih ambicioznih beba
Plasmana i asortimana
Historijskog prava na
Smrtno dosadnih igara
Žabokrečine fame mućaka klanova marioneta
Nacionalnih okvira i identiteta
Aktivista humanista isplativih fraza
Vrhunskih umjetnika/ca
Sljedbenika/ca
Forumaša/ica
Ljubavnika
CA.
Endema i uobičajenih čudaka
srba hrvata i bošnjaka
židova kršćana i muslimana
Posebno! (da istaknem, za svaki slučaj)
Uglednih familija i njihovih mrtvih predaka
Akreditacija afirmacija aplikacija
Oh, liz mi, liz mi
U robovsko-nekrofilska civilizacija -
Sintetička halucinacija
Digniteta i karizmi
(to mi zvuči kao vukodlak ili aligator)
Kurioziteta
(Ta riječ je definitivno bolesna)
Visoke kulture (i alternative)
Moralnih i časnih
Vrlo važnih osoba
I sve, sve druge su joj fele krive
Što gaču, rokću i grgore
U uvaženoj masi se laktaju, žamore
Jalovo se trude
Da u smrti
Besmrtnost iznude...
23 Sep
u dva ujutro, gledajući kako puštaju zmajeve
(sakrij se u slušalicu telefonske govornice)
Marija Andrijašević
jurim kroz grad. steže me u grlu.
bole me slušalice u ušima.
danas je jednostavno tuđi dan.
njeno lijepo lice, nokti, sise. štajaznam.
san, san, san! zaboravi san! zaboravljam, al' kurva se po primozgu.
dižeš mi ruke visoko. vješaš me na mesarske kuke.
širiš mi noge. otkopčavaš šlic.
malo si smotan. noge ti klize po zaleđenoj krvi zaklane teladi zbijene
oko nas.
jebat ćeš me, svaki tren, čekam, čekam, čekam...
da bar nisi tako smotan.
boli me u želucu. kiselina priča uspavanke zobenim pahuljicama.
želučani masakr žučnom kiselinom.
pričam bezveze. ja uopće nemam žuć. izrezali su mi je u devetnaestoj.
spremili su sve kamence u jednu finu, bijelu bočicu
koju sam sačuvala u džepu staroga kaputa.
33 želučana asteroida zarobljena u plastici.
sigurno im je bilo da popizde. klaustrofobija.
pa sam ih bacila. da psihički ne obole.
napokon! čuje se kako stenjemo u ogromnoj hladnjači.
puštaš moj glas da se usudi. inače je sasvim neusudben.
grizem ti kosu, obrve, čelo. molim boga da ne prestaneš.
molim boga da se ne odskližeš i ne zabiješ u neku kravu.
jebo mater jesi dobar.
e sad...
razgovaramo na nekoj čistini. ne znam kako smo došli tu.
moj rođak, jehovin svjedok, s druge strane drži neku propovijed.
onaj njegov, iritantan, nazalan glas, provocira razvrat.
razvrat? jel' neko reko razvrat?
stajem na semaforu. gledam mobitel. šuti i trpi mrak.
stojim, stojim, stojim. iznutra se dešava mučnina.
skroz sam iris henderson. ispričavaš se jer si mi poderao toaletu.
držiš me za ruku. kovrčaš moju kosu oko svog jezika.
match made in heaven - sodoma i gomora.
odrezat ću kosu kako se ne bi ponovilo.
šta da ti kažem.
o čemu da ti pričam - moj bog ne voli da se ja smijem.
jurim kroz grad. steže me u grlu.
bole me slušalice u ušima.
danas je jednostavno tuđi dan.
njeno lijepo lice, nokti, sise. štajaznam.
san, san, san! zaboravi san! zaboravljam, al' kurva se po primozgu.
dižeš mi ruke visoko. vješaš me na mesarske kuke.
širiš mi noge. otkopčavaš šlic.
malo si smotan. noge ti klize po zaleđenoj krvi zaklane teladi zbijene
oko nas.
jebat ćeš me, svaki tren, čekam, čekam, čekam...
da bar nisi tako smotan.
boli me u želucu. kiselina priča uspavanke zobenim pahuljicama.
želučani masakr žučnom kiselinom.
pričam bezveze. ja uopće nemam žuć. izrezali su mi je u devetnaestoj.
spremili su sve kamence u jednu finu, bijelu bočicu
koju sam sačuvala u džepu staroga kaputa.
33 želučana asteroida zarobljena u plastici.
sigurno im je bilo da popizde. klaustrofobija.
pa sam ih bacila. da psihički ne obole.
napokon! čuje se kako stenjemo u ogromnoj hladnjači.
puštaš moj glas da se usudi. inače je sasvim neusudben.
grizem ti kosu, obrve, čelo. molim boga da ne prestaneš.
molim boga da se ne odskližeš i ne zabiješ u neku kravu.
jebo mater jesi dobar.
e sad...
razgovaramo na nekoj čistini. ne znam kako smo došli tu.
moj rođak, jehovin svjedok, s druge strane drži neku propovijed.
onaj njegov, iritantan, nazalan glas, provocira razvrat.
razvrat? jel' neko reko razvrat?
stajem na semaforu. gledam mobitel. šuti i trpi mrak.
stojim, stojim, stojim. iznutra se dešava mučnina.
skroz sam iris henderson. ispričavaš se jer si mi poderao toaletu.
držiš me za ruku. kovrčaš moju kosu oko svog jezika.
match made in heaven - sodoma i gomora.
odrezat ću kosu kako se ne bi ponovilo.
šta da ti kažem.
o čemu da ti pričam - moj bog ne voli da se ja smijem.
23 Sep
sajberseks jagodica bobica
(u ovakvim situacijama – nebo je stadion)
Marija Andrijašević
prvi put. no dobro.
iskopala sam joj oči. inače je sve u redu sa mnom.
ja sam tvoj junak, zar ne?
crna po licu, rukama, vratu, zamaskirana.
trebam nekog da me izliže jer se ne namjeravam kupati.
želim jezik, supersajzd.
drugi put. dešava se, da.
u sobu ulazi jagodica bobica, boj toj.
on ima metarsedamdesetpet i moja ga prijateljica obrađuje preko kompjutera.
priča mu kakve ima sise, koliko je stane u ruku, jel' vlažna i kud sad prsti lete.
od čudnih snova čudno hodam.
jebo jagodicu bobicu. on je enter na tipkovnici. on je upravo otišao.
grabim mobitel iz džepa i tražim tvoje ime.
sekunda za (ne)razmišljanje pa zovem.
treba suz(b)iti tjeskobu u suženom prostoru da me ne zatrpa.
zavijam da se ne smijem od boli, al' ti razumiješ. samo ti nije jasno zašto.
pa kad me izliže bit ću čista. mislim, stvarno čista.
skupljam usne i brišem šminku rukom. mirišem na današnji ručak.
bogami si prekardašila, rek'o bi stari. bogami jesam. a sad odjebi.
mirišem na krivnju dakle.
baci mi kost pa da zagrizem još malo.
naime, u trenucima osjećanja krivnje počnem se prisjećati starog.
što sigurno ne želim prenijeti na tebe.
al' uporno i previše razmišljam o svemu. i ničemu ne nalazim rješenja.
i što, i što i što što što ako stvarno zagrizem?
pretvaram se da dobro je, dišem. al' bio je dan, dan za uragan.
ono kad trčiš izbezumljeno i rušiš i bacaš sve oko sebe.
ono kad sjediš mirno za stolom, u kuhinji, držiš daljinski u ruci i jednostavno
želiš da ništa nije.
ponavljaš sebi u bradu: dobro je, dobro je, DOBRO JE!
veli da sam k'o pitbul. zagrizem pa ne puštam.
to zasad plaši, al' inače je smiješno.
osim što volim misliti o sebi da sam lijepa –
mislim i da sam žena - deseterostruko.
...
prvi put. no dobro.
iskopala sam joj oči. inače je sve u redu sa mnom.
ja sam tvoj junak, zar ne?
crna po licu, rukama, vratu, zamaskirana.
trebam nekog da me izliže jer se ne namjeravam kupati.
želim jezik, supersajzd.
drugi put. dešava se, da.
u sobu ulazi jagodica bobica, boj toj.
on ima metarsedamdesetpet i moja ga prijateljica obrađuje preko kompjutera.
priča mu kakve ima sise, koliko je stane u ruku, jel' vlažna i kud sad prsti lete.
od čudnih snova čudno hodam.
jebo jagodicu bobicu. on je enter na tipkovnici. on je upravo otišao.
grabim mobitel iz džepa i tražim tvoje ime.
sekunda za (ne)razmišljanje pa zovem.
treba suz(b)iti tjeskobu u suženom prostoru da me ne zatrpa.
zavijam da se ne smijem od boli, al' ti razumiješ. samo ti nije jasno zašto.
pa kad me izliže bit ću čista. mislim, stvarno čista.
skupljam usne i brišem šminku rukom. mirišem na današnji ručak.
bogami si prekardašila, rek'o bi stari. bogami jesam. a sad odjebi.
mirišem na krivnju dakle.
baci mi kost pa da zagrizem još malo.
naime, u trenucima osjećanja krivnje počnem se prisjećati starog.
što sigurno ne želim prenijeti na tebe.
al' uporno i previše razmišljam o svemu. i ničemu ne nalazim rješenja.
i što, i što i što što što ako stvarno zagrizem?
pretvaram se da dobro je, dišem. al' bio je dan, dan za uragan.
ono kad trčiš izbezumljeno i rušiš i bacaš sve oko sebe.
ono kad sjediš mirno za stolom, u kuhinji, držiš daljinski u ruci i jednostavno
želiš da ništa nije.
ponavljaš sebi u bradu: dobro je, dobro je, DOBRO JE!
veli da sam k'o pitbul. zagrizem pa ne puštam.
to zasad plaši, al' inače je smiješno.
osim što volim misliti o sebi da sam lijepa –
mislim i da sam žena - deseterostruko.
...
23 Sep
Nove pjesme
Olja Savičević-Ivančevićsan velikog bijelog medvjeda
trebaš nešto toplo i mekano
da pomiri južni i sjeverni spol
pazuh pingvina ili utrobu ženke tuljana
eskimkino vruće stopalo kad je jutros bosa
dražeći svoga lijepog muža
istrčala na snijeg iz iglua
svaki put kad pregrizeš kost ledene ribe
osjetiš tu staru medvjeđu potrebu
da pustiš život iz neke kožnate posude
razdereš očnjakom modru venu žudnje
i da sav taj beskraj neviđena bjelina
u kojoj i sam bijel i posve beskrajan
koračaš sporo i prepun uzaludne snage
da sve to prekine jedna krvava fleka
prema kojoj će se ustrojiti arktik
prema kojoj ćeš na kraju krajeva
moći trčati neprekidno
s jedne strane ledene sante na drugu
dok ne padne novi snijeg
dok te ne napusti snaga
u svakom slučaju dok ne prođe
još jedno polarno ljeto
udaljavanje
kamo je krenulo ono dvoje
preko zaleđenog jezera ludi i gologlavi
on sa dušom u zubima ona u laganoj košulji
u kolibi je zima dobra, treba se uvući u nju
kao u medvjeđu kožu, jesti i znojiti se
kuda su pošli bez igdje ičega
jedno prema drugome dva tamna leta
dvije mekane točke istisnute iz snijega
i tko će sad odgoditi ovaj susret
usred ničega
ne možeš je samo pozdraviti na toj paraleli
koju ispisujete posred napuštenog svijeta
(moraš je povesti kući i ogrnuti tijelom)
i tko će sada spriječiti taj susret
iz kojeg će se zakotrljati nevolja
ne možeš samo zaobići čovjeka
koji te pomilovao na takvoj putanji:
okreni se, on ide tvojim putem a razmak je sve veći
gledaj kako sam se lijepo ubila
misliš li da nikad nisam bila ljepša
nego ovako gola na asfaltu
usred tog meteža pred kolodvorom
s krvavim pramenom preko čela
s ustima punim lišća i zemlje
prelomljenih gležnjeva kao lutka
koja se slatko umorila od plesa
nisam li majstorski presjekla trg
na koji sam pala
poništila ritual jutra tom smrću
i dan na trgu danas će koji sat zakasniti
sve će se morati odviti ispočetka
nakon što me uklone nježno lopaticama
opet će se pronaći razdvojene stranice prostora
i grlit će se do iznemoglosti
sjećaš se kad si me prije nekoliko godina
vidio nasmijanu
kako trčim prema tebi
i zavolio
taj je trenutak zadržao obrise tijela
kao košulja iz koje sam izašla
da bih što ljepša uskočila u smrt
djevojčice i rastanak
otišao je čuvar one prve plaže
na kojoj smo proplivale
tog jutra ponovo su mu narasle noge
i on je poput goleme sirene bez repa
stupio u more sve do debelog trbuha
s palcem i kažiprstom veselo je gladio brk
i dugo tako stajao nasred uvale
već mu se skorila sol na dlakavim prsima
a mi smo bez daha trčale prema njemu
sa suncem u kanticama
željele smo ga opet zakopati u pijesak
na lice mu staviti morsku zvijezdu
u pupak zastavicu-suncobran
da
mi smo trčale prema njemu bez daha
al jug je postao tako beskrajno dugačak
(zaronio je bučno kao morž i povukao za sobom
čitav obalni pojas s crkvom, kućama i parkom)
ne, nismo mu dospjele nabrojati
što da nam s puta donese
...
trebaš nešto toplo i mekano
da pomiri južni i sjeverni spol
pazuh pingvina ili utrobu ženke tuljana
eskimkino vruće stopalo kad je jutros bosa
dražeći svoga lijepog muža
istrčala na snijeg iz iglua
svaki put kad pregrizeš kost ledene ribe
osjetiš tu staru medvjeđu potrebu
da pustiš život iz neke kožnate posude
razdereš očnjakom modru venu žudnje
i da sav taj beskraj neviđena bjelina
u kojoj i sam bijel i posve beskrajan
koračaš sporo i prepun uzaludne snage
da sve to prekine jedna krvava fleka
prema kojoj će se ustrojiti arktik
prema kojoj ćeš na kraju krajeva
moći trčati neprekidno
s jedne strane ledene sante na drugu
dok ne padne novi snijeg
dok te ne napusti snaga
u svakom slučaju dok ne prođe
još jedno polarno ljeto
udaljavanje
kamo je krenulo ono dvoje
preko zaleđenog jezera ludi i gologlavi
on sa dušom u zubima ona u laganoj košulji
u kolibi je zima dobra, treba se uvući u nju
kao u medvjeđu kožu, jesti i znojiti se
kuda su pošli bez igdje ičega
jedno prema drugome dva tamna leta
dvije mekane točke istisnute iz snijega
i tko će sad odgoditi ovaj susret
usred ničega
ne možeš je samo pozdraviti na toj paraleli
koju ispisujete posred napuštenog svijeta
(moraš je povesti kući i ogrnuti tijelom)
i tko će sada spriječiti taj susret
iz kojeg će se zakotrljati nevolja
ne možeš samo zaobići čovjeka
koji te pomilovao na takvoj putanji:
okreni se, on ide tvojim putem a razmak je sve veći
gledaj kako sam se lijepo ubila
misliš li da nikad nisam bila ljepša
nego ovako gola na asfaltu
usred tog meteža pred kolodvorom
s krvavim pramenom preko čela
s ustima punim lišća i zemlje
prelomljenih gležnjeva kao lutka
koja se slatko umorila od plesa
nisam li majstorski presjekla trg
na koji sam pala
poništila ritual jutra tom smrću
i dan na trgu danas će koji sat zakasniti
sve će se morati odviti ispočetka
nakon što me uklone nježno lopaticama
opet će se pronaći razdvojene stranice prostora
i grlit će se do iznemoglosti
sjećaš se kad si me prije nekoliko godina
vidio nasmijanu
kako trčim prema tebi
i zavolio
taj je trenutak zadržao obrise tijela
kao košulja iz koje sam izašla
da bih što ljepša uskočila u smrt
djevojčice i rastanak
otišao je čuvar one prve plaže
na kojoj smo proplivale
tog jutra ponovo su mu narasle noge
i on je poput goleme sirene bez repa
stupio u more sve do debelog trbuha
s palcem i kažiprstom veselo je gladio brk
i dugo tako stajao nasred uvale
već mu se skorila sol na dlakavim prsima
a mi smo bez daha trčale prema njemu
sa suncem u kanticama
željele smo ga opet zakopati u pijesak
na lice mu staviti morsku zvijezdu
u pupak zastavicu-suncobran
da
mi smo trčale prema njemu bez daha
al jug je postao tako beskrajno dugačak
(zaronio je bučno kao morž i povukao za sobom
čitav obalni pojas s crkvom, kućama i parkom)
ne, nismo mu dospjele nabrojati
što da nam s puta donese
...
23 Sep
He-Man
Asja Bakić
"Pitam se da li
He-Man zna da
moć koju ima on
imam i ja?"
(Wonder Woman)
muško-ženska diskrepancija
uvijek kada stupa u njegov
maljevičev kvadrat
koji se odsustvom bajke u geometriju boji
on joj na ulazu prekrivače pruža,
iako zrno graška pod dušekom stoji.
muke po evi
Eva opet prolazi kroz crveno
dok u usta trpa nešto maleno.
U licu crvena sva
ona boga priziva:
il mi voća daj
il ga kastriraj!
U usta ga uzimati više neću.
žudnja objekta
dvije se četkice za zube
upliću jedna u drugu
dlačicama koje sežu
i do teško dokučivih mjesta.
dok ih posmatra,
kaladont
inače extra white,
pomišlja kako bih ih rado, obje,
zamazao
svojim mentol okusom.
voajeri
kroz odškrinut ormar
odjeća gleda moje usnulo tijelo
gaćice i grudnjaci imaju
iste one prljave misli
koje imam i ja kada gledam njih
junaci
maskirani muškarci su pritrčali kolima
i anatoliju trofimoviču pucali direktno u glavu
zatim su pucali i na njegovu ženu
koja je uslijed teških povreda umrla u bolnici
poštedili su samo njihovu četverogodišnju kćerku
od koje nikada neće postati batman
Ofelijino pitanje redatelju
A da još malo plivam
prije nego se pustim?
...
"Pitam se da li
He-Man zna da
moć koju ima on
imam i ja?"
(Wonder Woman)
muško-ženska diskrepancija
uvijek kada stupa u njegov
maljevičev kvadrat
koji se odsustvom bajke u geometriju boji
on joj na ulazu prekrivače pruža,
iako zrno graška pod dušekom stoji.
muke po evi
Eva opet prolazi kroz crveno
dok u usta trpa nešto maleno.
U licu crvena sva
ona boga priziva:
il mi voća daj
il ga kastriraj!
U usta ga uzimati više neću.
žudnja objekta
dvije se četkice za zube
upliću jedna u drugu
dlačicama koje sežu
i do teško dokučivih mjesta.
dok ih posmatra,
kaladont
inače extra white,
pomišlja kako bih ih rado, obje,
zamazao
svojim mentol okusom.
voajeri
kroz odškrinut ormar
odjeća gleda moje usnulo tijelo
gaćice i grudnjaci imaju
iste one prljave misli
koje imam i ja kada gledam njih
junaci
maskirani muškarci su pritrčali kolima
i anatoliju trofimoviču pucali direktno u glavu
zatim su pucali i na njegovu ženu
koja je uslijed teških povreda umrla u bolnici
poštedili su samo njihovu četverogodišnju kćerku
od koje nikada neće postati batman
Ofelijino pitanje redatelju
A da još malo plivam
prije nego se pustim?
...
23 Sep
Oboje smo bili sneni
Andreja Dugandžić
*
oboje smo bili sneni
zato smo se jebali
jednostavno smo
sanjali isto.
*
dogodio se život
a ti pravotamo
gdje ti guraju tubu u utrobu
i gdje ti ne odgovaraju na pitanja
o sudbini fetusa
izvinite a gdje bacate fetuse
izvinite a gdje
*
uzela sam obližnju majicu
po njoj se razvukla
moja nerođena beba
lishena zivota
sada pluta
a oko nje
svo ono đubre
*
philadelphia
zima
i klizna vrata
čekajući
vrijeme ukrcavanja
stjuardesa
iz texasa
i ja
popušile
svaka svoje
tri cigarete
i ispričale dva
života
*
in america
a: this is my friend
a: she is from bosnia
b: booozniaaa???
b: wow.
a: yeah.
*
to je
kao neka
moja tajna
smijesim
se u sebi
i srce
mi jace lupa
i ja bespomocna
pod tim
zadovoljstvom
*
vi ste brojevi
u mojoj tabeli
varijable
bez lica
s kitama bez
lica
s ovim
ili onim
stupnjem
rizicnosti
imate zareze
ili ste čiste
nule
obična binarna
govna
u procjeni
moje
opće situacije
*
sve stoji
pa i ja
u mom
pogledu kuca
zavjesa
odraz krovova
resetke
nesto malo
neba
i te ve
antena
...
*
oboje smo bili sneni
zato smo se jebali
jednostavno smo
sanjali isto.
*
dogodio se život
a ti pravotamo
gdje ti guraju tubu u utrobu
i gdje ti ne odgovaraju na pitanja
o sudbini fetusa
izvinite a gdje bacate fetuse
izvinite a gdje
*
uzela sam obližnju majicu
po njoj se razvukla
moja nerođena beba
lishena zivota
sada pluta
a oko nje
svo ono đubre
*
philadelphia
zima
i klizna vrata
čekajući
vrijeme ukrcavanja
stjuardesa
iz texasa
i ja
popušile
svaka svoje
tri cigarete
i ispričale dva
života
*
in america
a: this is my friend
a: she is from bosnia
b: booozniaaa???
b: wow.
a: yeah.
*
to je
kao neka
moja tajna
smijesim
se u sebi
i srce
mi jace lupa
i ja bespomocna
pod tim
zadovoljstvom
*
vi ste brojevi
u mojoj tabeli
varijable
bez lica
s kitama bez
lica
s ovim
ili onim
stupnjem
rizicnosti
imate zareze
ili ste čiste
nule
obična binarna
govna
u procjeni
moje
opće situacije
*
sve stoji
pa i ja
u mom
pogledu kuca
zavjesa
odraz krovova
resetke
nesto malo
neba
i te ve
antena
...
23 Sep
Festivali u regiji: Girls are Weird
U aprilu, u organizaciji udruge NM-KT, održan je peti po redu Festival alternativnih ženskih bendova Girls are weird.
GAW dekonstruira rodne stereotipe i djeluje neovisno o uobičajenim muško-ženskim društvenim ulogama. Namjera mu je promijeniti uobičajeno mišljenje o ženama kao pop-ukrasima, back vokalima i vrištećim fanovima!
GAW pozornica je namjenjena prvenstveno ženama, transrodnim osobama i svima onima koji teško pronalaze siguran prostor za kreativno izražavanje i društvenu angažiranost. Momci iz grada su više nego dobrodošli, ali ih preferiramo u publici. Možda si postavljate pitanje da li zbog političke note festivala zanemarujemo kvalitetu. To ne bi predstavljalo veći moralni problem, ali mislimo da to do sada nije bio slučaj. Ipak, najbolje prosudite sami po weird girlzima koje smo ugostili u kutinskoj Baraci: Suhi kruh i malo masti, Drvena Marija, Kavorka, Lollobrigida, Rusvay, Afion, Newt, Bitcharke na travi, Diyala, Act Woman, Flatus, Ghetto Booties, Jah Mama, Leave me Alone, trans/form, Le zbor, Marina (stand-up komičarka), Ivana Režek, Dekolaž.
Da ne ispadne baš sve bajno i krasno, istina je da nam je velik izazov iz godine u godinu pronalaziti nove izvođačice pa koristimo trenutak da pozovemo pankerice, rokerice, reperice, kantautorice, recitatorice, performerice i kreativne žene svih rodova - prijavite se već sada za GAW festival 2008!
Želja nam je da 'Girls are weird' postane prepoznatljivo ime za festival koji promovira žensku ulogu u alternativnoj i DIY kulturi, s naglaskom na glazbu.
Po prvi puta ove godine festival je izašao iz okvira jednodnevnog događanja u trošnoj drvenoj kućici na kraju grada, pa se dio programa održao i u Klubu mladih Perestrojka. I ponosno objavljujemo - napunili smo oba prostora!
GAW Fest broj 5 je ponudio zaista bogat i raznoliki program - od izložbe crteža i ilustracija, preko kazališne predstave, nastupa ženskog pjevačkog zbora i stand-up komedije, do urnebesnog koncerta u Baraci.
Poradili smo i na prezentaciji u virtualnom prostoru pa kliknite na našu novu web stranicu (www.gawfest.net) sa centralnim mjestom: GAW database! Učinili smo sve da angažirate GAW ekipu na Vašim pozornicama, a da se pritom ne morate micati iz udobnih naslonjača:) Za one još virtualnije prijatelje i prijateljice zauzeli smo i my space prostor na adresi: www.myspace.com/girlsareweirdfest
...
U aprilu, u organizaciji udruge NM-KT, održan je peti po redu Festival alternativnih ženskih bendova Girls are weird.
GAW dekonstruira rodne stereotipe i djeluje neovisno o uobičajenim muško-ženskim društvenim ulogama. Namjera mu je promijeniti uobičajeno mišljenje o ženama kao pop-ukrasima, back vokalima i vrištećim fanovima!
GAW pozornica je namjenjena prvenstveno ženama, transrodnim osobama i svima onima koji teško pronalaze siguran prostor za kreativno izražavanje i društvenu angažiranost. Momci iz grada su više nego dobrodošli, ali ih preferiramo u publici. Možda si postavljate pitanje da li zbog političke note festivala zanemarujemo kvalitetu. To ne bi predstavljalo veći moralni problem, ali mislimo da to do sada nije bio slučaj. Ipak, najbolje prosudite sami po weird girlzima koje smo ugostili u kutinskoj Baraci: Suhi kruh i malo masti, Drvena Marija, Kavorka, Lollobrigida, Rusvay, Afion, Newt, Bitcharke na travi, Diyala, Act Woman, Flatus, Ghetto Booties, Jah Mama, Leave me Alone, trans/form, Le zbor, Marina (stand-up komičarka), Ivana Režek, Dekolaž.
Da ne ispadne baš sve bajno i krasno, istina je da nam je velik izazov iz godine u godinu pronalaziti nove izvođačice pa koristimo trenutak da pozovemo pankerice, rokerice, reperice, kantautorice, recitatorice, performerice i kreativne žene svih rodova - prijavite se već sada za GAW festival 2008!
Želja nam je da 'Girls are weird' postane prepoznatljivo ime za festival koji promovira žensku ulogu u alternativnoj i DIY kulturi, s naglaskom na glazbu.
Po prvi puta ove godine festival je izašao iz okvira jednodnevnog događanja u trošnoj drvenoj kućici na kraju grada, pa se dio programa održao i u Klubu mladih Perestrojka. I ponosno objavljujemo - napunili smo oba prostora!
GAW Fest broj 5 je ponudio zaista bogat i raznoliki program - od izložbe crteža i ilustracija, preko kazališne predstave, nastupa ženskog pjevačkog zbora i stand-up komedije, do urnebesnog koncerta u Baraci.
Poradili smo i na prezentaciji u virtualnom prostoru pa kliknite na našu novu web stranicu (www.gawfest.net) sa centralnim mjestom: GAW database! Učinili smo sve da angažirate GAW ekipu na Vašim pozornicama, a da se pritom ne morate micati iz udobnih naslonjača:) Za one još virtualnije prijatelje i prijateljice zauzeli smo i my space prostor na adresi: www.myspace.com/girlsareweirdfest
...
23 Sep
Festivali u regiji: Rdeče zore
Herstorija Red Dawns
Inicijativa za „Crvene zore" je krenula u 2000., godini u Autonomnom kulturnom centru Metelkova u Ljubljani (Slovenija). Mala grupa žena – članica udruga KUD Mreža, ŠKUC-LL, Monokel i sada nepostojećeg Ženskog centra i Kasandra su preispitivale poziciju žena u smjesi umjetnosti, kulture, aktivizma i svakodnevnog života. Odlučile smo ovaj festival organizirati za 8. mart, međunarodni dan žena, kako bi slavile naše živote i redefinirale javni prostor u takvoj mjeri da postaje pristupačan za kreativnost i socijalizaciju žena, ali pod našim uvjetima : u ne-hijerarhijskom, ne-eksploatacijskom i anti-kapitalističkom maniru.
Red Dawns je do sada feministički i queer festival. Festival podržava aktivizam koji probija očekivanja, navike, ideje i uloge koje nas trpaju u jedan ili drugi rod. Red Dawns podržava i razigrane i ozbiljne devijacije od hetero-normativne »sudbine«. Kreativnost i druženje učesnika/ca Festivala, preispituje odvajanja koja uzimamo zdravo za gotovo, izolirajuće granice koje odvajaju ljude bez obzira na njihov rod.
Deveti po redu godišnji queer i feministički festival Red Dawns će se održati u Autonomnom kulturnom centru Metelkova u Ljubljani i drugim gradovima u Sloveniji u martu 2008. Neovisne/i umjetnici/e i aktivisti/kinje su pozvane/i da prezenitraju svoj rad i slična dešavanja. Tražimo angažiranu umjetnost i izjave koje propituju i prekoračuju rodne identitete, koje se bave seksualnošću, tijelom i ostalim relevantnim subjektima.
Molimo da svoje prijedloge i ostala pitanja uputite na : rdece.zore@gmail.com / www.metelkova.org/rdece.
Rok za aplikacije je 1. oktobar 2007.
Iskreno vaše , Red dawns
...
Herstorija Red Dawns
Inicijativa za „Crvene zore" je krenula u 2000., godini u Autonomnom kulturnom centru Metelkova u Ljubljani (Slovenija). Mala grupa žena – članica udruga KUD Mreža, ŠKUC-LL, Monokel i sada nepostojećeg Ženskog centra i Kasandra su preispitivale poziciju žena u smjesi umjetnosti, kulture, aktivizma i svakodnevnog života. Odlučile smo ovaj festival organizirati za 8. mart, međunarodni dan žena, kako bi slavile naše živote i redefinirale javni prostor u takvoj mjeri da postaje pristupačan za kreativnost i socijalizaciju žena, ali pod našim uvjetima : u ne-hijerarhijskom, ne-eksploatacijskom i anti-kapitalističkom maniru.
Red Dawns je do sada feministički i queer festival. Festival podržava aktivizam koji probija očekivanja, navike, ideje i uloge koje nas trpaju u jedan ili drugi rod. Red Dawns podržava i razigrane i ozbiljne devijacije od hetero-normativne »sudbine«. Kreativnost i druženje učesnika/ca Festivala, preispituje odvajanja koja uzimamo zdravo za gotovo, izolirajuće granice koje odvajaju ljude bez obzira na njihov rod.
Deveti po redu godišnji queer i feministički festival Red Dawns će se održati u Autonomnom kulturnom centru Metelkova u Ljubljani i drugim gradovima u Sloveniji u martu 2008. Neovisne/i umjetnici/e i aktivisti/kinje su pozvane/i da prezenitraju svoj rad i slična dešavanja. Tražimo angažiranu umjetnost i izjave koje propituju i prekoračuju rodne identitete, koje se bave seksualnošću, tijelom i ostalim relevantnim subjektima.
Molimo da svoje prijedloge i ostala pitanja uputite na : rdece.zore@gmail.com / www.metelkova.org/rdece.
Rok za aplikacije je 1. oktobar 2007.
Iskreno vaše , Red dawns
...
23 Sep
Humour Works
Humour Works / Ljubljana, Sarajevo, Bratislava, Berlin – mart - decembar 2007
Pozicija evropskih umjetnika/ca spram rada i prekarnog rada u post-fordovskoj stvarnosti
Projekat vode: CITY OF WOMEN (Ljubljana)
U suradnji sa : CURE (Sarajevo), KANAK ATTAK (Berlin), PRIESTOR (Bratislava)
Humour Works predstavlja međunarodnu suradnju umjetnika/ca na istraživanju uvjeta rada i prekarnog rada u proširenoj Evropi. Uslijed motivacije, fleksibilnosti, kreativnosti, odgovornosti i osobne privrženosti koje stimulira, model prekarnog, privremenog i rada baziranog na projektu postao je jedan od najdominantnijih modela rada. Međutim, model – usvojen iz umjetničko-kulturnog područja je očigledno ekonomski, društveno i politički eksploatiran. Prekarni rad implicira mnoge apsurdne proturječnosti do te mjere da razborite reakcije ne mogu biti ništa drugo do smijeh.
Kako umjetnici/e u Evropi shvaćaju i kako se odnose prema trenutnim uvjetima rada i situaciji u kojoj se nalaze žene, emigranti/ce i kulturni/e radnici/e? Da li se situacija i položaj razlikuju prema teritoriji i različitim društvenim grupama pogođenim prekarnim uvjetima rada - prekarnim- proširene Evrope? Postoje li novi modeli koje umjetnici/e predstavljaju? Da li je to utopija, humor ili stvarnost? Samo zamisli, početak je 19. stoljeća, ti si mlada žena niže radničke klase i neko ti (umjetnik?) kaže da će za stotinu godina žene poput tebe ići studirati na univerzitete. Zar te to ne bi zabavilo?
Humor Works prikazivanja i razgovori u Bratislavi (mart), Sarajevo (septembar); izložba, performansi i diskusije u Ljubljani (oktobar); performansi i prikazivanja u Berlinu (decembar); štampana čitanka i web stranica (septembar) svugdje, će uputiti na razdragane proturječnosti prekarnog rada i njegovih uvjeta u cilju borbe protiv istih, a sa osnaženim osmijesima na našim licima.
...
Humour Works / Ljubljana, Sarajevo, Bratislava, Berlin – mart - decembar 2007
Pozicija evropskih umjetnika/ca spram rada i prekarnog rada u post-fordovskoj stvarnosti
Projekat vode: CITY OF WOMEN (Ljubljana)
U suradnji sa : CURE (Sarajevo), KANAK ATTAK (Berlin), PRIESTOR (Bratislava)
Humour Works predstavlja međunarodnu suradnju umjetnika/ca na istraživanju uvjeta rada i prekarnog rada u proširenoj Evropi. Uslijed motivacije, fleksibilnosti, kreativnosti, odgovornosti i osobne privrženosti koje stimulira, model prekarnog, privremenog i rada baziranog na projektu postao je jedan od najdominantnijih modela rada. Međutim, model – usvojen iz umjetničko-kulturnog područja je očigledno ekonomski, društveno i politički eksploatiran. Prekarni rad implicira mnoge apsurdne proturječnosti do te mjere da razborite reakcije ne mogu biti ništa drugo do smijeh.
Kako umjetnici/e u Evropi shvaćaju i kako se odnose prema trenutnim uvjetima rada i situaciji u kojoj se nalaze žene, emigranti/ce i kulturni/e radnici/e? Da li se situacija i položaj razlikuju prema teritoriji i različitim društvenim grupama pogođenim prekarnim uvjetima rada - prekarnim- proširene Evrope? Postoje li novi modeli koje umjetnici/e predstavljaju? Da li je to utopija, humor ili stvarnost? Samo zamisli, početak je 19. stoljeća, ti si mlada žena niže radničke klase i neko ti (umjetnik?) kaže da će za stotinu godina žene poput tebe ići studirati na univerzitete. Zar te to ne bi zabavilo?
Humor Works prikazivanja i razgovori u Bratislavi (mart), Sarajevo (septembar); izložba, performansi i diskusije u Ljubljani (oktobar); performansi i prikazivanja u Berlinu (decembar); štampana čitanka i web stranica (septembar) svugdje, će uputiti na razdragane proturječnosti prekarnog rada i njegovih uvjeta u cilju borbe protiv istih, a sa osnaženim osmijesima na našim licima.
...
23 Sep
Festivali u regiji: Mesto Žensk
Photo: Nada ŽgankCity of Women: Žene ne rade žensku umjetnost. Žene rade umjetnost!
Šta: Nevladina udruga sa sjedištem u Ljubljani, koja se bavi organiziranjem rodno afirmativnih aktivnosti i projekata
Vodeća aktivnost: godišnji Međunarodni festival suvremene umjetnosti - City of Women
Kad: uvijek u oktobru, 13. City of Women festival će se desiti od 03. do 13. oktobra 2007.
Gdje: Ljubljana i u drugim dijelovima Slovenije i inozemstvu
Fokus: trans-disciplinarna suvremena umjetnička produkcija žena iz cijeloga svijeta
Webstranica: www.cityofwomen.org
Kontakt: info@cityofwomen.org; mesto.zensk@guest.arnes.si
Nevladina organizacija Udruga za promociju žena u kulturi – City of Women nastala je sredinom devedesetih u Ljubljani, imajuću za cilj lobiranje rodnih problematika i promoviranje unutar sistema umjetnosti i kulture. Jedan od vodećih ciljeva je kreiranje i organiziranje projekata u vidu afirmativnih akcija kako bi se podigla razina svijesti o visoko-kvalificiranim inovativnim ženama umjetnicama, teoretičarkama i aktivistkinjama, te podsjećanje na disproporcionalno nisko učešće i reprezentaciju žena u polju umjetnosti i kulture.
Najvećim podhvatom ova organizacija smatra organiziranje godišnjeg Međunarodnog festivala suvremene umjetnosti – City of Women koji je ujedno organiziran i prije osnivanja same udruge.
Međunarodni festival suvremene umjetnosti – City of Women počinje početkom oktobra. Svake godine poziva između četerdeset do šezdeset umjetnica i intelektualki, ali i okuplja šest do sedam hiljada posjetitelja/ica svih profila. Od osnutka 1995. godine, festival City of Women je ugostio preko pet stotina umjetnika/ca i akademika/inja iz cijeloga svijeta, od nastajućih do onih već eminentnih. Uslijed dobre suradnje sa mnogo različitih institucionalnih i alternativnih prostora u gradu Ljubljani, Sloveniji i inozemstvu, festival uživa veliku medijsku pokrivenost, a slovenski premijerni nacionalni kulturni centar Cankarjev Dom je u zadnjem desetljeću djelovao kao suorganizator.
Program i audijencija festivala su veoma različiti: od 'mainstream-a' do 'underground-a', dešavanja se odvijaju u 'visoko-kulturnim enklavama' ali i 'alternativnim klubovima', a publika je raznolika u generacijskim i rodnim identitetima ali i stilovima života. Iako se festival u prošlosti borio sa optužbama da je ženski geto (naravno, normalni festival, koji po pravilu ugošćuje 90% muškaraca je rijetko kada kritiziran jer je muški geto) od 1995. godine je sa svojim raznolikim programom postao jedan od najpopularnijih festivala u Ljubljani. Umjetnice poput: Marine Abramović, Sherin Neshad, Maje Bajević, Sanje Iveković, Rosi Braidotti, Saskia Sassen, Maje Delak, Vera Mantero, Zeena Parkins, Le Tigre, CocoRosie i mnogi/e su pokazale javnosti da su umjetnost i kreativnost bezrodne ali također i da su uvjeti u svijetu umjetnosti i unutar njenog sistema još uvijek nepogodni jer njeguju rodnu neravnopravnost.
Međutim, City of Women nikada ne propada, već nadalje pruža platformu koja ne samo da promovira visoko-kvalitetnu žensku produkciju, teoretičarke i aktivistkinje, već pritom tretitra goruća suvremena pitanja. Ove će se godine Festival fokusirati na fenomen i koncept humora. U kakvoj su vezi humor i umjetnost? Kakvo značenje ima humor u društvu kao cjelini? Kada se koristi humor, ko ga koristi i ko je pritom iskorišten? Da li umjetnost kroz smijeh stimulira (društvene) promjene ili humor i umjetnost samo ublažavaju naše stvarne probleme? Ova i mnoga druga pitanja su vodilje City of Women tima u kreiranju programa za 13. po redu City of Women Festival. Pored trans-disciplinarnog programa City of Women kreira i umjetničke radove (kao izvedba Endless Medication koja će biti prikazana na drugom PitchWise festivalu u Sarajevu) i organizira DIY (do-it-yourself/uradi sam/a) on-line platformu CoWeb, različite radionice i događaje i akcije tijekom godine kao npr. ovogodišnju međunarodnu kuratorsku suradnju Humour Works.
Dođi ovog oktobra u Ljubljanu i glasno se smij, da se borimo sa smiješkom na licima!
Napomena: Disclaimer: Ne, ne, City of Women nije dobio ime samo zbog slavnog filma, nego zbog odlučujuće i legendarne knjige Cité des dames (1405) Christine de Pisan.
Na slovenskom, ime 'Mesto žensk' implicira dvojakost – 'mesto' kao grad i 'mesto' kao situacija, pozicija, stanje žena u društvu.
...
Šta: Nevladina udruga sa sjedištem u Ljubljani, koja se bavi organiziranjem rodno afirmativnih aktivnosti i projekata
Vodeća aktivnost: godišnji Međunarodni festival suvremene umjetnosti - City of Women
Kad: uvijek u oktobru, 13. City of Women festival će se desiti od 03. do 13. oktobra 2007.
Gdje: Ljubljana i u drugim dijelovima Slovenije i inozemstvu
Fokus: trans-disciplinarna suvremena umjetnička produkcija žena iz cijeloga svijeta
Webstranica: www.cityofwomen.org
Kontakt: info@cityofwomen.org; mesto.zensk@guest.arnes.si
Nevladina organizacija Udruga za promociju žena u kulturi – City of Women nastala je sredinom devedesetih u Ljubljani, imajuću za cilj lobiranje rodnih problematika i promoviranje unutar sistema umjetnosti i kulture. Jedan od vodećih ciljeva je kreiranje i organiziranje projekata u vidu afirmativnih akcija kako bi se podigla razina svijesti o visoko-kvalificiranim inovativnim ženama umjetnicama, teoretičarkama i aktivistkinjama, te podsjećanje na disproporcionalno nisko učešće i reprezentaciju žena u polju umjetnosti i kulture.
Najvećim podhvatom ova organizacija smatra organiziranje godišnjeg Međunarodnog festivala suvremene umjetnosti – City of Women koji je ujedno organiziran i prije osnivanja same udruge.
Međunarodni festival suvremene umjetnosti – City of Women počinje početkom oktobra. Svake godine poziva između četerdeset do šezdeset umjetnica i intelektualki, ali i okuplja šest do sedam hiljada posjetitelja/ica svih profila. Od osnutka 1995. godine, festival City of Women je ugostio preko pet stotina umjetnika/ca i akademika/inja iz cijeloga svijeta, od nastajućih do onih već eminentnih. Uslijed dobre suradnje sa mnogo različitih institucionalnih i alternativnih prostora u gradu Ljubljani, Sloveniji i inozemstvu, festival uživa veliku medijsku pokrivenost, a slovenski premijerni nacionalni kulturni centar Cankarjev Dom je u zadnjem desetljeću djelovao kao suorganizator.
Program i audijencija festivala su veoma različiti: od 'mainstream-a' do 'underground-a', dešavanja se odvijaju u 'visoko-kulturnim enklavama' ali i 'alternativnim klubovima', a publika je raznolika u generacijskim i rodnim identitetima ali i stilovima života. Iako se festival u prošlosti borio sa optužbama da je ženski geto (naravno, normalni festival, koji po pravilu ugošćuje 90% muškaraca je rijetko kada kritiziran jer je muški geto) od 1995. godine je sa svojim raznolikim programom postao jedan od najpopularnijih festivala u Ljubljani. Umjetnice poput: Marine Abramović, Sherin Neshad, Maje Bajević, Sanje Iveković, Rosi Braidotti, Saskia Sassen, Maje Delak, Vera Mantero, Zeena Parkins, Le Tigre, CocoRosie i mnogi/e su pokazale javnosti da su umjetnost i kreativnost bezrodne ali također i da su uvjeti u svijetu umjetnosti i unutar njenog sistema još uvijek nepogodni jer njeguju rodnu neravnopravnost.
Međutim, City of Women nikada ne propada, već nadalje pruža platformu koja ne samo da promovira visoko-kvalitetnu žensku produkciju, teoretičarke i aktivistkinje, već pritom tretitra goruća suvremena pitanja. Ove će se godine Festival fokusirati na fenomen i koncept humora. U kakvoj su vezi humor i umjetnost? Kakvo značenje ima humor u društvu kao cjelini? Kada se koristi humor, ko ga koristi i ko je pritom iskorišten? Da li umjetnost kroz smijeh stimulira (društvene) promjene ili humor i umjetnost samo ublažavaju naše stvarne probleme? Ova i mnoga druga pitanja su vodilje City of Women tima u kreiranju programa za 13. po redu City of Women Festival. Pored trans-disciplinarnog programa City of Women kreira i umjetničke radove (kao izvedba Endless Medication koja će biti prikazana na drugom PitchWise festivalu u Sarajevu) i organizira DIY (do-it-yourself/uradi sam/a) on-line platformu CoWeb, različite radionice i događaje i akcije tijekom godine kao npr. ovogodišnju međunarodnu kuratorsku suradnju Humour Works.
Dođi ovog oktobra u Ljubljanu i glasno se smij, da se borimo sa smiješkom na licima!
Napomena: Disclaimer: Ne, ne, City of Women nije dobio ime samo zbog slavnog filma, nego zbog odlučujuće i legendarne knjige Cité des dames (1405) Christine de Pisan.
Na slovenskom, ime 'Mesto žensk' implicira dvojakost – 'mesto' kao grad i 'mesto' kao situacija, pozicija, stanje žena u društvu.
...
23 Sep
Festivali u regiji: Kvar
U Beogradu je od 12. – 15. oktobra održan treći QueerBeograd festival pod nazivom Kvar.
[KC Rex + Kontekst galerija]
Samo ime ovogodišnjeg festivala je poigravanje sa terminom queer (za koji u "našem" jeziku ne postoji adekvatan prevod) i tehničkim izrazom za «kvar u mašini» tj. kapitalističkom, nacionalističkom, rasističkom, militarističkom, seksističkom i homofobičnom sistemu koji nastojimo da pokvarimo i poqueerimo. Za nas queer označava radikalno povezivanje različitih politika i kreiranje načina na koji želimo da živimo u ovom svetu.
QUEERBEOGRAD
QueerBeograd je grupa ljudi koja je odlučila da se suprotstavi nasilju:
Zato što je pokušaj da se organizuje Parada gej ponosa u Beogradu 2001. godine sprečila masa homofobičnih nasilnika.
Zato što je ovo nasilje rezultat politike rata, klerikalizma, nacionalizma, militarizma i mačizma koja se u Srbiji vodi već više od 15 godina.
Zato što je drugi pokušaj da se LGBT zajednica i politika učine vidljivim na beogradskim ulicama 2004. morao da bude otkazan jer se učesnicima/učesnicama ponovo nije mogla garantovati bezbednost.
Zato što su država i građanke/građani i dalje neosetljivi na probleme LGBT populacije i svih koji su drugačiji/e i različiti/e.
Zato što se svakodnevno kršenje ljudskih prava još uvek ignoriše.
Zato se rodila ideja o novom konceptu, koji dragoceno vreme neće posvetiti odbrani od eventualnih napada iz mržnje, angažovanjem privatnog obezbeđenja ili policije, već će za cilj imati uzbudljivu saradnju i osnaživanje ljudi na međunarodnom i regionalnom nivou, zabavu i promovisanje queer politike.
Biti queer u ovome kontekstu znači ne pristajati na „samorazumljivo" sleđenje društvenih pravila, već propitivati i/ili odbijati nametnute norme patrijarhalne tradicije. Kreirati prostor koji prevazilazi zatvorene kutije homo ili hetero seksualnosti, dopuštajući jedni/e drugima «privilegiju» da se samodefinišemo. Predstaviti radikalnu politiku koja uviđa povezanost svih vidova opresije.
PERFORMANCE: PREŽIVEĆU - VIVA LA DIVA
Šetajte ulicama Beograda i videćete ih svuda, rodno binarni parovi, mačo muškarci i super femice, šetaju, rame uz rame...miris svežeg testosterona i Chanel number 5 parfema se mešaju na povetarcu... Barbike i Kenovi...moja noćna mora!
Ja? Kako se ja identifikujem...gde se JA uklapam??? Pa, ja sam negde između, znate, nisam ni jedno ni drugo...Sećam se, kao dete sa 4-5 sam se osećao/osećala ženstveno, čak i tada sam znao/znala šta sam. U školi je bilo strašno jer sam „bio takav peder!"
Stvarno ne razumem ovu ideju rodne binarnosti...o čemu se radi?
To nije samo pritisak da se prilagodimo strejt svetu, dešava se svuda..."normalizacija", meanstream na gej sceni – pravo da budemo bogati beli gejevi i lezbejke, parovi sa lepim kolima, dobro plaćenim poslovima i fensi gajbama...."jednakost" kakvu nudi liberalni kapitalizam.
Napad panike – napada odasvuda i pravi paniku – budi muško, budi gej muškarac koji se ponaša kao strejt – kako drugačije ćeš moći da se jebeš, budi dobar dečko iz komšiluka, budi devojka i napadni svoje telo ali mi te ne možemo uzeti – mi smo feministkinje, budi trans i transformiši politiku, budi queer jer tada ne možeš da se kriješ u panici, budi ništa ali se izloži...
I ta ideja da ako možemo da održimo Paradu ponosa – sve će biti u redu...pa, nemam ništa protiv ideje Parade...da, to bi bilo super!...ali ako imamo Paradu, šta onda? Veći, bolji gej barovi?...jel bi to značilo da je svim našim problemima došao kraj?
....gde se završava gej i gde počinje queer?
Ja sam stvorenje, politička životinja, umiljata mašina, čudesna fantazija...
Nije sve u tome ko koga jebe...rod ne može da me uhvati za jaja.
......može biti teško, ali ja krčim prostor da živim u ovom svetu, ne uskačem ni u čiju ugodnu rupicu. Ovo je mnogo više od samo jedne vrste politike, ovo je zajebavanje sa kulturom dušo...hajde idemo.
...
U Beogradu je od 12. – 15. oktobra održan treći QueerBeograd festival pod nazivom Kvar.
[KC Rex + Kontekst galerija]
Samo ime ovogodišnjeg festivala je poigravanje sa terminom queer (za koji u "našem" jeziku ne postoji adekvatan prevod) i tehničkim izrazom za «kvar u mašini» tj. kapitalističkom, nacionalističkom, rasističkom, militarističkom, seksističkom i homofobičnom sistemu koji nastojimo da pokvarimo i poqueerimo. Za nas queer označava radikalno povezivanje različitih politika i kreiranje načina na koji želimo da živimo u ovom svetu.
QUEERBEOGRAD
QueerBeograd je grupa ljudi koja je odlučila da se suprotstavi nasilju:
Zato što je pokušaj da se organizuje Parada gej ponosa u Beogradu 2001. godine sprečila masa homofobičnih nasilnika.
Zato što je ovo nasilje rezultat politike rata, klerikalizma, nacionalizma, militarizma i mačizma koja se u Srbiji vodi već više od 15 godina.
Zato što je drugi pokušaj da se LGBT zajednica i politika učine vidljivim na beogradskim ulicama 2004. morao da bude otkazan jer se učesnicima/učesnicama ponovo nije mogla garantovati bezbednost.
Zato što su država i građanke/građani i dalje neosetljivi na probleme LGBT populacije i svih koji su drugačiji/e i različiti/e.
Zato što se svakodnevno kršenje ljudskih prava još uvek ignoriše.
Zato se rodila ideja o novom konceptu, koji dragoceno vreme neće posvetiti odbrani od eventualnih napada iz mržnje, angažovanjem privatnog obezbeđenja ili policije, već će za cilj imati uzbudljivu saradnju i osnaživanje ljudi na međunarodnom i regionalnom nivou, zabavu i promovisanje queer politike.
Biti queer u ovome kontekstu znači ne pristajati na „samorazumljivo" sleđenje društvenih pravila, već propitivati i/ili odbijati nametnute norme patrijarhalne tradicije. Kreirati prostor koji prevazilazi zatvorene kutije homo ili hetero seksualnosti, dopuštajući jedni/e drugima «privilegiju» da se samodefinišemo. Predstaviti radikalnu politiku koja uviđa povezanost svih vidova opresije.
PERFORMANCE: PREŽIVEĆU - VIVA LA DIVA
Šetajte ulicama Beograda i videćete ih svuda, rodno binarni parovi, mačo muškarci i super femice, šetaju, rame uz rame...miris svežeg testosterona i Chanel number 5 parfema se mešaju na povetarcu... Barbike i Kenovi...moja noćna mora!
Ja? Kako se ja identifikujem...gde se JA uklapam??? Pa, ja sam negde između, znate, nisam ni jedno ni drugo...Sećam se, kao dete sa 4-5 sam se osećao/osećala ženstveno, čak i tada sam znao/znala šta sam. U školi je bilo strašno jer sam „bio takav peder!"
Stvarno ne razumem ovu ideju rodne binarnosti...o čemu se radi?
To nije samo pritisak da se prilagodimo strejt svetu, dešava se svuda..."normalizacija", meanstream na gej sceni – pravo da budemo bogati beli gejevi i lezbejke, parovi sa lepim kolima, dobro plaćenim poslovima i fensi gajbama...."jednakost" kakvu nudi liberalni kapitalizam.
Napad panike – napada odasvuda i pravi paniku – budi muško, budi gej muškarac koji se ponaša kao strejt – kako drugačije ćeš moći da se jebeš, budi dobar dečko iz komšiluka, budi devojka i napadni svoje telo ali mi te ne možemo uzeti – mi smo feministkinje, budi trans i transformiši politiku, budi queer jer tada ne možeš da se kriješ u panici, budi ništa ali se izloži...
I ta ideja da ako možemo da održimo Paradu ponosa – sve će biti u redu...pa, nemam ništa protiv ideje Parade...da, to bi bilo super!...ali ako imamo Paradu, šta onda? Veći, bolji gej barovi?...jel bi to značilo da je svim našim problemima došao kraj?
....gde se završava gej i gde počinje queer?
Ja sam stvorenje, politička životinja, umiljata mašina, čudesna fantazija...
Nije sve u tome ko koga jebe...rod ne može da me uhvati za jaja.
......može biti teško, ali ja krčim prostor da živim u ovom svetu, ne uskačem ni u čiju ugodnu rupicu. Ovo je mnogo više od samo jedne vrste politike, ovo je zajebavanje sa kulturom dušo...hajde idemo.
...
23 Sep
Festivali u regiji: FemFest
FemFest KOLEKTIV
FemFest kolektiv je neformalna skupina feministkinja, primarno okupljenih oko projekta feminističkoga festivala. Djelovanje je kolektiva, kao i sam FemFest , u potpunosti autonomno i neprofitno, a strukturom grupe nastojimo promovirati nehijerarhijsku samoorganizaciju utemeljenu na DIY – principima.
Upoznale smo se kao polaznice Centra za ženske studije u Zagrebu 2004. godine te nedugo potom počele funkcionirati kao kolektiv s ciljem iznalaženja načina za povećanje vidljivosti i učinkovitosti feminističkih strategija. Usprkos različitim profesijama, specifičnim orijentacijama i osobnim afinitetima, zajednička nam je svijest o svakodnevnoj potrebi (štoviše , kategoričkoj nužnosti ) feminističke teorije i prakse na svim razinama društva.
S obzirom na specifičnost vremena u kojemu živimo, našoj se generaciji nameću donekle drugačiji izazovi u odnosu na one s kojima su se susretale ranije generacije i valovi feministkinja.
S jedne strane suočene s proklamacijama o smrti feminizma te s pojavom postfeminizma , pink-feminizma i ostalih instant-feminizama, a s druge strane s vulgarnom instrumentalizacijom feminizma od političke elite, odlučile smo ukazati na postojanje revolta spram takvih pojava, kao i pokazati da se o feminizmu može promišljati s drugačije pozicije. Razloga za revolt nam nije manjkalo: kozmetičke intervencije u pravosuđu koje se ne primijenjuju u praksi, licemjerje političke korektnosti, korištenje feminizma kao sredstva prikupljanja političkih bodova i osobne samopromocije itd. Konačno, revolt protiv još uvijek neravnopravnoga položaja žena, kako u javnoj, tako i u privatnoj sferi.
FemFest kolektiv je reakcija na medijsko-teorijske pokušaje diskreditacije i banalizacije feminističke misli i prakse, te pokušaj osmišljavanja strategija i akcija koje bi konkretno poboljšale položaj žene u svakodnevici. Cilj nam je iznova propitati same temelje feminističke teorije, kao i konceptualne okvire logike dominacije koja ne potčinjava isključivo žene, te na taj način naglasiti da se feminizam kao društveno-politička opcija ne tiče isključivo žena. Također, jedan od ciljeva je negirati, što je više moguće, tako reducirani pristup feminizmu.
Radi tih, ali i brojnih drugih razloga, strateški smo se odlučile za donekle izmještenu poziciju; želimo ostati izvan institucionalnih državnih okvira, kao i izvan, često skučenih, okvira ne-vladinoga sektora. Svjesne smo da pozicija koju smo odabrale donosi određena ograničenja, ali smo isto tako uvjerene da marginalna, izmještena pozicija često omogućuje cjelovitiji uvid u problematiku kojom se bavimo, i, kao najvažnije, takva nam pozicija osigurava minimum nužne autonomije.
Iako nam je feministički angažman u okviru FemFest- a prioritet, naše su preokupacije znatno šire: želimo potaknuti slične inicijative te pružiti podršku ostalim, ne samo teorijsko-aktivističkim, već i umjetničkim akcijama (primjerice, sudjelovanje na Festivalu prvih s instalacijom na temu Seksminizam ). I naravno, nadamo se da će se održavanje FemFest -a, kao kulminacije naših cjelogodišnjih aktivnosti, nastaviti i ubuduće.
...
FemFest KOLEKTIV
FemFest kolektiv je neformalna skupina feministkinja, primarno okupljenih oko projekta feminističkoga festivala. Djelovanje je kolektiva, kao i sam FemFest , u potpunosti autonomno i neprofitno, a strukturom grupe nastojimo promovirati nehijerarhijsku samoorganizaciju utemeljenu na DIY – principima.
Upoznale smo se kao polaznice Centra za ženske studije u Zagrebu 2004. godine te nedugo potom počele funkcionirati kao kolektiv s ciljem iznalaženja načina za povećanje vidljivosti i učinkovitosti feminističkih strategija. Usprkos različitim profesijama, specifičnim orijentacijama i osobnim afinitetima, zajednička nam je svijest o svakodnevnoj potrebi (štoviše , kategoričkoj nužnosti ) feminističke teorije i prakse na svim razinama društva.
S obzirom na specifičnost vremena u kojemu živimo, našoj se generaciji nameću donekle drugačiji izazovi u odnosu na one s kojima su se susretale ranije generacije i valovi feministkinja.
S jedne strane suočene s proklamacijama o smrti feminizma te s pojavom postfeminizma , pink-feminizma i ostalih instant-feminizama, a s druge strane s vulgarnom instrumentalizacijom feminizma od političke elite, odlučile smo ukazati na postojanje revolta spram takvih pojava, kao i pokazati da se o feminizmu može promišljati s drugačije pozicije. Razloga za revolt nam nije manjkalo: kozmetičke intervencije u pravosuđu koje se ne primijenjuju u praksi, licemjerje političke korektnosti, korištenje feminizma kao sredstva prikupljanja političkih bodova i osobne samopromocije itd. Konačno, revolt protiv još uvijek neravnopravnoga položaja žena, kako u javnoj, tako i u privatnoj sferi.
FemFest kolektiv je reakcija na medijsko-teorijske pokušaje diskreditacije i banalizacije feminističke misli i prakse, te pokušaj osmišljavanja strategija i akcija koje bi konkretno poboljšale položaj žene u svakodnevici. Cilj nam je iznova propitati same temelje feminističke teorije, kao i konceptualne okvire logike dominacije koja ne potčinjava isključivo žene, te na taj način naglasiti da se feminizam kao društveno-politička opcija ne tiče isključivo žena. Također, jedan od ciljeva je negirati, što je više moguće, tako reducirani pristup feminizmu.
Radi tih, ali i brojnih drugih razloga, strateški smo se odlučile za donekle izmještenu poziciju; želimo ostati izvan institucionalnih državnih okvira, kao i izvan, često skučenih, okvira ne-vladinoga sektora. Svjesne smo da pozicija koju smo odabrale donosi određena ograničenja, ali smo isto tako uvjerene da marginalna, izmještena pozicija često omogućuje cjelovitiji uvid u problematiku kojom se bavimo, i, kao najvažnije, takva nam pozicija osigurava minimum nužne autonomije.
Iako nam je feministički angažman u okviru FemFest- a prioritet, naše su preokupacije znatno šire: želimo potaknuti slične inicijative te pružiti podršku ostalim, ne samo teorijsko-aktivističkim, već i umjetničkim akcijama (primjerice, sudjelovanje na Festivalu prvih s instalacijom na temu Seksminizam ). I naravno, nadamo se da će se održavanje FemFest -a, kao kulminacije naših cjelogodišnjih aktivnosti, nastaviti i ubuduće.
...
23 Sep
Festivali u regiji: PitchWise
PitchWise (piČvajzZ) 2007
PitchWise (piČvajzZ) - prvi festival ženske umjetnosti u BiH koji organizira Fondacija CURE, baziran je na ideji da transformirajuća snaga umjetnosti može pokrenuti pojedinku/ca da napravi potrebne promjene u vlastitom životu ali i okruženju.
Namijenjen je za sve osobe koje će umjesto očekivanja dramatične transformacije radije tražiti inspiraciju i snagu u procesu (kreiranja/nastajanja umjetnosti) a koji je sam po sebi nosilac promjene.
Drugi po redu PitchWise (piČvajzZ) održat će se od 6. - 12. septembra u Sarajevu i u mnoštvu dinamičnih događaja donosi brojne izložbe, kreativne radionice, predavanja, performanse, koncerte, ulične akcije i mnoga iznenađenja.
PitchWise (piČvajzZ) fest 2007., međunarodnog je karaktera u odnosu na prošlu godinu kada smo se fokusirale isključivo na ex-YU regiju.
Prijave su već u toku i sve/i su dobrodošle/i!
Ako želite donirati, učestvovati, volontirati i/ili dobiti više informacija o PitchWise (piČvajzZ) festu, molimo kontaktirajte nas putem maila: info@fondacijacure.org, pozovite nas: + 387 61 208 603 i/ili posjetite sajt festivala http://www.pitchwise.fondacijacure.org
Jednom PitchWise, uvijek piČvajzZ!
...
PitchWise (piČvajzZ) 2007
PitchWise (piČvajzZ) - prvi festival ženske umjetnosti u BiH koji organizira Fondacija CURE, baziran je na ideji da transformirajuća snaga umjetnosti može pokrenuti pojedinku/ca da napravi potrebne promjene u vlastitom životu ali i okruženju.
Namijenjen je za sve osobe koje će umjesto očekivanja dramatične transformacije radije tražiti inspiraciju i snagu u procesu (kreiranja/nastajanja umjetnosti) a koji je sam po sebi nosilac promjene.
Drugi po redu PitchWise (piČvajzZ) održat će se od 6. - 12. septembra u Sarajevu i u mnoštvu dinamičnih događaja donosi brojne izložbe, kreativne radionice, predavanja, performanse, koncerte, ulične akcije i mnoga iznenađenja.
PitchWise (piČvajzZ) fest 2007., međunarodnog je karaktera u odnosu na prošlu godinu kada smo se fokusirale isključivo na ex-YU regiju.
Prijave su već u toku i sve/i su dobrodošle/i!
Ako želite donirati, učestvovati, volontirati i/ili dobiti više informacija o PitchWise (piČvajzZ) festu, molimo kontaktirajte nas putem maila: info@fondacijacure.org, pozovite nas: + 387 61 208 603 i/ili posjetite sajt festivala http://www.pitchwise.fondacijacure.org
Jednom PitchWise, uvijek piČvajzZ!
...
23 Sep
Pička files
Danijela, Taida, Katja, Andreja, Maša
1.Kada kažeš pička šta pomisliš?
- Školjka, ružičasta, zatvorena, topla.
- Moć.
- Moja pička.
- Ja.
- Na moju macu.
2. Najsretnija sam kada je moja pička...
- obrijana.
- obrijana, svršila i čista.
- najopuštenija.
- vlažna.
- kada joj na moru puše dok ja šetam.
3. Najviše me nervira kada mojoj pički rade...
- liže je neobrijan frajer.
- kada je pokušavaju obradovati bez da je čuju.
- bezobzirno u nju sebe guraš.
- kada je ne osjete.
4. Ona voli kada joj kažu...
- da je topla i da je u njoj predivno.
- da je soooooooo sweet.
- da je punani i kuchi.
- žena je.
5. Kada bi ritam moje pičke bio neki beat koji bi to bio beat?
- Malo Jazza, malo Bluesa.
- Danas definitivno Ska.
- Tango.
- Mljac, mljac, mljac.
6. Moja pička izgleda kao...
- ružičasta, topla mekana školjka.
- kao nabreklo voće univerzuma.
- kao ružičasta orhideja.
- kao faca jako ekspresivna.
7. Moja pička se boji...
- zlostavljanja i poniženja.
- napastvovanja, napasne penetracije i boli uopće.
- djeteta, ginekoloških apar
1.Kada kažeš pička šta pomisliš?
- Školjka, ružičasta, zatvorena, topla.
- Moć.
- Moja pička.
- Ja.
- Na moju macu.
2. Najsretnija sam kada je moja pička...
- obrijana.
- obrijana, svršila i čista.
- najopuštenija.
- vlažna.
- kada joj na moru puše dok ja šetam.
3. Najviše me nervira kada mojoj pički rade...
- liže je neobrijan frajer.
- kada je pokušavaju obradovati bez da je čuju.
- bezobzirno u nju sebe guraš.
- kada je ne osjete.
4. Ona voli kada joj kažu...
- da je topla i da je u njoj predivno.
- da je soooooooo sweet.
- da je punani i kuchi.
- žena je.
5. Kada bi ritam moje pičke bio neki beat koji bi to bio beat?
- Malo Jazza, malo Bluesa.
- Danas definitivno Ska.
- Tango.
- Mljac, mljac, mljac.
6. Moja pička izgleda kao...
- ružičasta, topla mekana školjka.
- kao nabreklo voće univerzuma.
- kao ružičasta orhideja.
- kao faca jako ekspresivna.
7. Moja pička se boji...
- zlostavljanja i poniženja.
- napastvovanja, napasne penetracije i boli uopće.
- djeteta, ginekoloških apar